• Pristup liječenju iritacijom, umjesto umirivanjem nije nov ali se tek u posljednjem desetljeću nameće kao metoda izbora u kroničnih bolnih stanja na lokomotornom sustavu. Razloga za to je mnogo. Već spomenuta ograničena djelotvornost klasične fizioterapije je jedan razlog, dok je drugi vrlo dug oporavak poslije operativnih zahvata kod istih oboljenja.


Kod kroničnih bolnih sindroma na sustavu za pokretanje, često je riječ o kompleksnim oboljenjima, kod kojih nije moguće izdvojiti samo jedan uzrok, pa ga potom liječiti. Upravo stoga, unutar kroničnih oboljenja postoji i toliko mnogo terapijskih opcija. One, svaka na svoj način, tretiraju jedan od uzroka problema, rijetko više njih od jednom, a gotovo nikada sve. Dok se klasična fizioterapija, kao i cijeli kompleks neoperativnih postupaka liječenja oslanja na smirivanje upalnog procesa, napetosti ili bolova, postoji i drugi put, gotovo kompletno suprotan.

Kod sindroma prenaprezanja a naročito kod kroničnih stanja na tetivama (skakačko koljeno, teniski lakat, petni trn...) uočili smo da je klasična fizioterapija djelotvorna tek u manjem broju slučajeva. Ona ponekad donese kratkotrajno olakšanje ali rijetko do kraja saniraju problem. Isto je tako temeljnim istraživanjima dokazano da kronicitet kod tih stanja u osnovi predstavlja nedostatak prirodnog procesa cijeljenja. Dakle, ozljeda postoji, ali tijelo samo po sebi ne čini ništa, ili u najmanju ruku ne čini dovoljno kako bi ju zacijelilo. Ideja jest da umjesto umirujuće terapije sprovedemo podražavajuću. Prevedeno, znači da umjesto da smirujemo upalu, mi je različitim postupcima nastojimo pojačati. Na lokomotrnom sustavu to činimo frikcijskim masažama, nekim oblicima vježbanja, te terapijom udarnim valom. Unutar ortopedije moguće je još upotrijebiti i proloterapiju (injektiranje kemijskog iritansa), te iritaciju punkturom (ne akupunkturom), a pod ultrazvučnim navođenjem.

Taj pristup liječenju iritacijom, umjesto umirivanjem nije nov ali se tek u posljednjem desetljeću nameće kao metoda izbora u kroničnih bolnih stanja na lokomotornom sustavu. Razloga za to je mnogo. Već spomenuta ograničena djelotvornost klasične fizioterapije je jedan razlog, dok je drugi vrlo dug oporavak poslije operativnih zahvata kod istih oboljenja. Treći je svakako i nelagoda kojom se podvrgava pacijent za vrijeme a često i poslije liječenja. Naime, cilj je natjerati tijelo na reakciju koja će u konačnici rezultirati cijeljenjem, a time i smanjenjem bolova, te ostalih simptoma. Ta reakcija očituje se često u kratkotrajnom pojačanju simptoma, ponekad i u pojavi novih. Sve te reakcije povlače se vrlo brzo i neusporedivo su blaže od onih koje se očekuju nakon operativnih zahvata.

A kako se ove metode smatraju alternativom operativnom liječenju, prema njima se i odnosimo upravo kao prema načinu kojim smanjujemo potrebu za kirurškim intervencijama. Tako kod kroničnih bolnih sindroma, kod kojih je pokušano klasično konzervativno liječenje fizioterapijom i lijekovima, bez rezultata, dobro je pokušati i terapiju nekom od metoda iritacije, a naročito prije konačne odluke o operativnom zahvatu.