Preko vikenda bio sam na jednoj, hajdemo reći, farmi. Tamo ljudi drže kozliće. Miluje vlasnik svoje blago. Vidim, dragi su mu. Ovi velikim očima punim povjerenja gledaju u njega. Onda trče na livadu, kako bi pasli. Kao male, žive krznene kosilice. - I sada ti njih zakolji, povjerava se vlasnik. - Ja ne bih mogao, osim da sam stvarno gladan, priznajem. - I meni je teško. Ali ima jedan trik s kojim mi uspijeva. - Zar se to može? - Mora se. Ovo je moj posao. Ja od toga živim. Kad si kažem da samo radim svoj posao, onda nije tako teško. Nekako nestaje osjećaj gorčine. - Kad se "samo radi posao" onda se može zaklati kozlić? - Da. - Super. Napuštam ga. "Samo radim svoj posao…" Ta rečenica mi odzvanja u ušima. Koliko puta sam je čuo kao opravdanje. Primjerice, nedavno na snimci prosvjeda stanovnika neke zagrebačke ulice, protiv Bandića koji im nameće neželjene građevinske radove, pozvana je policija da bi prosvjed bio pod kontrolom. Plavci tjeraju ljude s ulice. A kada im ovi govore da su sluge i protiv naroda, policajci im sramežljivo odgovaraju: gospodo-mi samo radimo svoj posao. U mojem mini ratu sa konceptom naplate parkiranja i njegovim izvršiteljima, mrskim mi naplatničarima, ljudi u opravdanje tog zanimanja prilažu frazu: Šta si se na njih namjerio-oni samo rade svoj posao. Mladi Bob Dylan odgovara na pitanja novinara. Jedan postavlja: -Što vi mislite o izjavi xxy? Dylan odgovara pitanjem -A što ti misliš? A ovaj izjavljuje da izjavu nije pročitao. -Pa kako se onda usuđuješ postavljati pitanje o njoj?? Odgovor glasi: -Novinar sam-to mi je posao. Ili, da skočim na najdrastičniju varijantu izgovora-prigodom suđenja nacističkim zločinima. Jednoglasno opravdanje većine egzekutora bilo je-mi smo samo radili svoj posao. I šlag-sve je bilo po zakonu. Vidite, dragi Vi, trik bez zastoja funkcionira u raznim slučajevima. Pa… Što je to tako divno u njemu? "Samo" izvođenje posla nekako smanjuje odgovornost izvođača. On "samo" radi po naređenju, koje mu je dao netko drugi. A taj drugi, taj koji daje posao-on treba znati što se radi. I ON treba osjećati krivnju ako se radi nešto "neprikladno". Gomile "zadovoljnih" ljudi koji samo rade svoj posao i razmišljaju kako će na vikend roštiljati, svoje probleme stavljaju u glave drugih. Misleći, pritom, da ti drugi znaju što rade. Ali ako zapitate šefa, koji im je dao taj posao-što to on zapravo radi, vjerujem da ćete dobiti sličan odgovor-on radi svoj posao. A što u slučaju kozlića, gdje nema poslodavca? Kako trik funkcionira? Zašto čovjek-privatnik koji sebi kaže da obavlja posao osjeća manju grižnju savjesti nego čovjek koji si prizna da-kolje? U čemu je fora? Je li obavljanje posla svojevrsna cenzura mozga? Nekakva psihološka lokalna anestezija koja umrtvljuje urođene reflekse i osjećaje. Svako jutro, čovjek popije kavu, pročita novine i ubrizga si novu dozu govoreći "idem raditi svoj posao." Jer, da ne radi taj posao, onda ne bi imao što jesti. A to je gadno. Ali, ukoliko se taj "posao" ne uskladi sa onim što čovjek i sam osjeća da je ispravno, onda vjerujem da imamo problem. Imamo sukob između onog što se radi i onoga što se treba raditi. Nije ni čudo da se dobar dio ljudi, nakon što odradi posao-napije. Jer se želi nekako isprazniti od naboja. A za pražnjenje frustriranih postoji sva sila drugih poslova koje "samo" obavljaju neki drugi ljudi. I sve se vrti. I svi rade. Napredujemo.