Ima tome već dva mjeseca kako je moja majka došla svome sinu jaučući kako je boli nešto iza koljena. Izgledala je tada vrlo pitoreskno, sva u plavim i srebrnim tonovima, sa čudnim šeširom iz kojeg su virile nekakove antene. U njenoj su pratnji bile još dvije dame njenih godina u sličnoj opravi, a sve su zajedno svojom pojavom uveseljavale pacijente koji su se u tom trenutku nalazili u čekaonici, kao i slučajne prolaznike. Došavši tako direktno sa maškarane fešte, moje su svemirke (ili Marsijanke, ne nisam siguran) bile prilično uplašene da se nije dogodilo nešto opako i strašno njihovoj najomiljenijoj članici. I nije se dogodilo ništa strašno... Prilikom samo letimičnog pregleda, bilo je posve jasno da se radi u upali spleta tetiva u zakoljenoj jami. Stvar uglavnom neopasna, iako prilično bolna, a zna uzrokovati poteškoće pri hodanju uzbrdo, te ustajanju iz sjedećeg ili ležećeg položaja nakon dužeg mirovanja. Simptomi nastupaju naglo, često bez nekog posebnog povoda, tako da ljudi na pregled dolaze sa velikim strahom nije li se dogodilo nešto strašno ili ne radi li se o nekoj zloćudnoj boleštini. Tada je prilično teško uvjeriti pacijenta da se radi o upalnom procesu ili oštećenju koje nije nastalo od jednom, nego je do njega dolazilo polako zbirom mnogo malih ozljeda, koje njegova osjetila nisu registrirala. Kao što se čaša puni vinom polako, a tek posljednja kap uistinu prelije čašu, tako se i mikrotraume zbrajaju da bi na kraju jedan lagani i uobičajeni pokret izazvao bol, koliko jaku, toliko i nerazumljivu. Takav se proces ne događa samo na tetivama, već i na ligamentima, hrskavicama, mišićima, a ponekad i kostima. U toliko su i različite i dijagnoze koje će liječnik pri pregledu postaviti, a onda će biti različito i liječenje koje će se primijeniti. Kada je riječ o mojoj majci, ona je naprosto razvila upalu tetiva u zakoljenoj jami veseleći se i plešući na maškarama. Kako preostali dio godine i nije baš nešto fizički aktivna, što će reći da njene tetive nisu uvijek spremne za plesanje i skakanje, ona je svakom novom feštom uzrokovala malu ozljedu koju nije prepoznala, jer nije uzrokovala bol. Nakon nekoliko tjedana, sve su se te male ozljede skupile, izazvale upalu, a ona jedno jutro nije više mogla ustati iz kreveta kao što je to običavala do tada. Ustajanje je postalo bolno, kao i svaki slijedeći korak. Liječenje te ozljede svelo se na jednostavnu fizikalnu terapiju i vježbe istezanja i u nekoliko dana simptomi su posve nestali. Da li će se ponovo pojaviti, ovisi ponajprije o njoj samoj. U praksi, pak, često vidim sasvim drugi razvoj događaja. Kako bolnost kod zbrojenih mikrotrauma zna biti i nestalna, pa se pojavljivati povremeno, a zatim na neko vrijeme nestajati, ljudi često tjednima i mjesecima ne pridaju pažnju tim problemima, uvijek se nadajući da će to proći samo od sebe, baš kao što je došlo. To će reći da nastavljaju sa aktivnostima koje uzrokuju nove mikroozljede na tetivama, uvodeći ih tako u kroničnu upalu, koja se onda neusporedivo teže i duže liječi. U manje sretnih posljedice u smislu zadebljanja tetive koja postaje preosjetljiva na većinu fizičkih napora bivaju i trajne, pa takvo stanje zahtjeva na kraju i operativni zahvat. Iako su liječničke čekaonice uvijek prekrcane, a privatne ordinacije skupe, dobro je skočiti na prvu loptu kod bilo kakvih bolova lociranih u okolini zglobova ili u mišićima, a kojima se ne zna jasan uzrok. Samo ćete tako liječenje eventualno prisutne ozljede ili upale učiniti brzim, a mogućnost trajnih posljedica manjom.