Naši rukometaši, svjetski prvaci, za svoj poduhvat dobili su svaki po 100.000 kuna. Na taj način država želi motivirati i ostale svoje sportaše da teže ka uspjehu, a mladima na praktičnom primjeru pokazati da se sport zbilja i isplati. Na isti način skrbi se država i za mlade glazbenike. Na nedavno održanom pijanističkom natjecanju u Zagrebu, zajedno sa brojnim sponzorima, podijelila je nagrade najboljima. I to u visini od 20.000 kuna za 1. mjesto, do 250 eura(meni je tu svotu još uvijek draže zvati: petsto maraka) za najbolju izvedbu hrvatskog autora. Da, plus neizostavne diplome, zahvalnice, plakete, ordene i slične bezvrijedne gluposti. Kada se razumije koliko je truda i treniranja bilo potrebno da se ostvare ta dostignuća, isplaćene svote mi se čine, u najmanju ruku, smiješnima. S jedne strane zato što ih uglavnom uručuju političari koji, prije svega, imaju sigurne prihode koji stižu 1. u mjesecu. (ne mogu zamisliti što bi se dogodilo da slučajno kasne saborske plaće), a vjerojatno se u čitavom svome životu nisu toliko svjesno trudili. A i plaće su nerijetko mnogo veće od iznosa koji tako lažno-svečano uručuju. Mora da u sebi umiru od smijeha. S druge strane, smiješno je i tragično da se takve i još mnogo veće svote mogu dobiti na puno lakši, jednostavniji i brži način. Zaokruživanjem točnih odgovora na TV kvizu Milijunaš. Mogu samo zamišljati lica nebrojenih hrvatskih radnika kada gledaju kako ljudi bez ikakvog posebnog znanja, čak i bez ikakvog prosječnog znanja(koliko god to bio relativan pojam) dižu svote koje ti isti radnici zarade mučno radeći godinu dana, svaki dan od 8 do 15. I mogu zamisliti njihov tupi pogled uvis i čuti nedovršeno pitanje: "Po što ja tu…?" i "Jesam li ja…?" Naravno, jedino što logično slijedi, jest da se popale na laku i brzu lovu. Tj. da zagrizu mamac. I onda zovu onaj 060 broj (isti pozivni kao i za seks-phonove i horoskope i kratke sadržaje sapunica) i za svaki poziv skida im se nekoliko kuna po računu (točnu cifru koja je sitnim, najsitnijim mogućim slovima ispisana na dnu ekrana mogu pročitati samo oni najvještiji). Da bi se prijavili na kviz(bez ikakve garancije da ćete na njemu i sudjelovati) potrebno je taj skupi poziv ponoviti barem nekoliko puta. Milijunaš nije kviz znanja, dragi Vi, već kviz love. Kviz zarade i profita. Ali ne vašeg profita. Jer, zlatno pravilo ekonomije: da bi netko nešto dobio, netko drugi to mora i izgubiti, vrijedi i ovdje. Milijunaš je poput lutrije i kladionica. Gdje jedan zaradi mnogo, mnoštvo izgubi svaki po malo. A organizator pokupi ostatak. Jer, više je love izgubila masa ljudi uporno okrećući 060 broj, nego što su onaj jedan ili dvoje sretnika dobili na kvizu. A upravo se ti sretnici pokazuju na televiziji i reklamiraju, upravo ti sretnici toliko slični vama i vašim prijateljima. Oni su ješka. Kada vidite ljude poput vas, ili čak i gluplje od vas, kako ležerno dižu lovu, neizbježno se pitate: "Ako može ovaj ovdje, onda sigurno mogu i ja". Ako to pomislite, zagrizli ste. Tada spadate u rang onih koji se nadaju dobitku na lotu ili kladionicama. Naravno, oni govore: tko ne pokuša, ne može niti pobijediti. Dirljivo Baš sam nedavno pročitao zanimljivo objašnjenje razloga velike gledanosti Jery Springer Showa. (To je ona emisija gdje se razni "čudaci" svađaju i mlate pred TV kamerama). Show vam daje osjećaj da ste normalni. A to je dobar osjećaj. Slično je i s Milijunašem. Gledajući obične ljude kako ne znaju odgovore na vama jednostavna i smiješna pitanja osjećate se pametni. I želite pokazati tim naivcima kako se to zapravo radi. Da sam vlasnik licence za kviz, ja bih sa Milijunašem otišao u krajnost. Kao goste bih pozvao totalne idiote, postavljao im pitanja tipa: "Koliko je 2+2", a iznose nagrada povisio barem duplo. To bi, siguran sam, povećalo navalu svih potencijalnih kandidata koji za sebe misle da nisu baš totalni idioti, da znaju da je odgovor 4 i da su željni 2 milijuna kuna. Tj. prijavili bi se svi u državi. (Da, dragi Vi, čak i mnogi naši političari koji ne zadovoljavaju prva dva kriterija, u trećem briljiraju toliko da na kraju prednjače na listi kandidata). S druge strane, utjecao bih na smanjivanje poticaja za sve studente, sportaše, umjetnike, znanstvenike i izumitelje. Jer ti ionako ne gledaju kvizove. A i malo ih je. Takvi nam, ustvari, niti ne trebaju. Do sljedećeg puta…