Prošli vikend šetala sam Kostrenom uz more i vidjela da je već počela izbijati mlada mišjakinja (crijevac, Stellaria media).
Ovu jednogodišnju biljku najčešće doživljavamo samo kao vrtni korov i indikator humusnog tla. Istina, mišjakinja najčešće raste na humusnom, plodnom tlu s dovoljno vlage. Raste tijekom cijele godine, a najčešće ćemo ju zamijetiti u organskom vrtu u toplijem dijelu proljeća ili na jesen. Moje osobno zapažanje i iskustvo s njom je da je ona, iako indikator humusnog tla, ujedno i biljka koja potiče stvaranje humusa.
Također, a to je samo moje iskustvo i možda je potencijalno primjenjivo samo za primorske vrtove siromašne zemlje, no mogla bih se okladiti da je mišjakinja uspjela dobrim dijelom otjerati piriku iz vrta. Primijetila sam da ova nježna biljka, vjerojatno svojim mirisom, tjera ostale korove oko sebe. Primijetila sam i da svojim sočnim zelenim lišćem radi hlad na zemlji na kojoj raste te da nije logično da crpi vlagu prvenstveno iz tla (vrlo mali i krhki korijen) te da to najvjerojatnije radi prvenstveno preko lišća. Uz to, pokusom rasađivanja uvidjela sam da zemlja ispod nje postaje sve bogatija i polako se pretvara u humusnu. Rasađivala sam ju po vrtu i redovito zalijevala. Područja na kojima je rasla pirika su bivala sve manja i njih je polako preuzimala mišjakinja. Ona ima nježan malen korijen, niska je i nije opasnost za povrće koje smo posadili. Štoviše, kao da povrću paše suživot s ovom divljom povrtnicom. Uz to, ako se čak i previše razgrana, uvijek može biti vrlo kvalitetan materijal za malč koji imate nadohvat ruke.
Ova biljka, u zadnje vrijeme sve češće upotrebljavana kao divlja povrtnica za salate i variva, od davnina je bila poznata kao ljekovita biljka.Tradicionalno se upotrebljavala širom svijeta u različitim kulturama, no nažalost nema nekih značajnijih znanstvenih ispitivanja koja bi potkrijepila narodnu upotrebu. Upotreba mišjakinje bila je vrlo raširena sve do unazad 50-ak godina, a mogući razlog njenog znanstvenog zanemarivanja je činjenica da je prisutna u skoro svakom organskom vrtu, prostorno je vrlo raširena, nadohvat ruke i kao takva nezanimljiva za patente i skupe ekstrakte.
U srednjem vijeku bila je posebno popularna za tretmane kožnih oboljenja, a najomiljenija je bila mast od mišjakinje koja se upotrebljavala za tretiranje čireva i opeklina. I u kasnijim stoljećima u tradicionalnoj europskoj praksi ljekovitog bilja zadržala se njena upotreba u tretiranju različitih dermalnih oboljenja kao što je psorijaza, iziritirana koža, koža pod različitim ekcemima i upalama, posjekotinama i sl. U tu svrhu stavljao se oblog od kaše svježeg nadzemnog dijela biljke.
Također, tradicionalno se koristila i kao pomoć kod problema s respiratornim sustavom, najčešće kao čaj (infuz) kod kašlja i prehlada, ali u neka davnija vremena i kao lijek za upalu pluća. U tu svrhu privijao se naramak svježe biljke na prsa te redovito mijenjao. Nešto češće mišjakinja se koristila kao sredstvo za tretiranje mokraćnog sustava, čišćenje bubrega i cistitise. U tu svrhu koristio se čaj (infuz) kombiniran s oblozima svježe biljke koja je svojim diuretskim djelovanjem djelovala na ove organe.
No, osim diuretskog djelovanja mišjakinja djeluje i kao blagi laksativ (kuhana kao dekokt). U tu svrhu kuhao se čaj od svježe biljke te se u količini od dvije šalice topao pio kroz dan na gutljaje.
Kombinacija ova dva djelovanja (poticanje tijela na izbacivanje vode i poticanje probave) čini mišjakinju vrlo zanimljivim kandidatom za provođenje kure mršavljenja. Osim toga, ona se redovito upotrebljavala za detoksikaciju tijela (poticanje metabolizma izmjene tvari i izbacivanja deponiranog otrova) koje se nekad narodno nazivalo „čišćenje krvi“. U tom smislu bila je često preporučivana kao biljka za čišćenje krvi kod reume i gihta. Koliko je u tome bila blaga, govori i njena tradicionalna upotreba za tretiranje gihta kod djece. Ipak, zbog nedovoljnog znanstvenog istraživanja, ne bih ju preporučila trudnicama, jer trudnice su ipak jedna posebno osjetljiva kategorija.
Mišjakinja sadrži i ponešto vitamina C, rutin, bakar te soli kalcija i kalija. Vjerojatno zbog rutina koji utječe na zdravlje krvnih žila, ali i na zdravlje očiju, u narodu je upotrebljavan pripravak od mišjakinje koji navodno utječe na smanjenje mrene. U tu svrhu 3 velike žlice svježeg soka nadzemnog dijela biljke miješale su se s 1 velikom žlicom meda te se pripravak uzimao u tri navrata tijekom dana, svaki put po 25 kapljica. Naravno, pripravak se čuvao na hladnom mjestu do par dana i redovito se spravljala svježa doza. Ako je osoba pri tome imala i slabo srce, nekada se preporučivala svaki dan konzumacija salate od svježe mišjakinje.
Njezin blagi, ali specifičan okus koji podsjeća na svježe klipove kukuruza danas je ponekad odbojan „modernom“ čovjeku. No, kao i kod svega, sve je samo stvar navike. Naviknite se na mišjakinju jer vas prati na svakom koraku, ima je u svakom vrtu i parku. Stalno se vrzma uokolo i svojom skromnom nenametljivošću očito želi nešto poručiti. Možda je vrijeme da malo spustimo nos s neba i pognemo ga ponovo prema zemlji.
