Još nikad nismo pisali o mjenjaču ili mjenjačkoj kutiji, kako se to stručnije kaže. Vjerojatno smo to izbjegavali iz razloga što prosječan vozač nikad nije vidio otvoren mjenjač s mnoštvom zupčanika, ležajeva i polugica, pa mu možda ne bi bilo jasno o čemu je riječ. Vlasnik vozila sigurno neće popravljati kvar na mjenjaču, pa nije namjera iznositi detaljne tehničke podatke, ni od vozača praviti majstora za popravak mjenjača, ali nakon upoznavanja njegovog rada, možda ćemo mu ipak produžiti vijek i sebi smanjiti troškove. Prvi automobili nisu imali mjenjač. Svi su bili sretni da se motorna kočija pokrenula s mjesta, i tko je tada mislio da će jednom automobili juriti i preko tristo na sat. Ali uz svu silu konja, ni ti automobili bez mjenjača, ne bi išli ni preko osamdeset. Motor ima snagu i okretaje, ali kad bi ga diretno prikopčali za kotače, brujio bi od napora, ali ne bi bilo brzine. Zamislite biciklistu koji ima stari bicikl, sa samo dva lančanika, onim većim na pedalama i manjim na zadnjem kotaču. Na ravnom dijelu, on može okretati pedale kao lud, ali ne može preko nekih svojih fizičkih mogućnosti, jer bi mu noge iskočile iz zglobova. On je biciklu motor. Kad vozi uzbrdo, može se polomiti, ali ako je uzbrdica prevelika, ne može je otpedalirati. Pojednostavljeno bi mogli reći, jedan okret pedale, jedan okret kotača. Upravo zato je izmišljen mjenjač brzina da u svakom momentu na kotače prenese snagu motora dovoljnu za brzinu kojom vozimo, a da se motor dodatno ne napreže. Mjenjač je na motor vezan preko spojke, a na kotače preko poluosovina, koje su povezane s kotačima. Tako se dakle snaga od motora prenosi na cestu. Tu ne smijemo zaboraviti jedan važan sklop, a to je diferencijal. On služi da u zavoju, kad jedan kotač ima veći, a jedan manji prijeđeni put, omogući normalno kretanje automobila. Bez njega vožnja ne bi bila moguća. Nekada, kad su automobili većinom imali zadnji pogon, bio je posebno smješten u zadnjem dijelu, a gotovo svi današnji automobili ga imaju u kučištu mjenjača, pa se to već smatra jednim sklopom. Iako za neke mjenjač znači samo ona poluga koja se nalazi između nogu vozača i suvozača, to je samo jedan dio cijelog sistema. Pomicanjem poluge, koja je produžena ruka birača brzina u mjenjaču, mi guramo zupčanike mjenjača u željeni zahvat ili "brzinu". Sve se to odvija dosta brzo, a kako su brzine vrtnje svih elemenata vrlo velike da nema posebnih elemenata u mijenjaču, koje omogućuju bezšumno mijenjanje brzina, mjenjač bi se raspao. Oni dijelovi mjenjača koji najviše pate, zovu se sinhroni. Posao im je da u svakom trenutku promjene brzine izjednače broj okretaja zupčanika s elementima mjenjača, koje u tom času guramo ručicom iz kabine. Oni zakoče zupčanik i i cijeli sklop se bez problema uzubi. Kad se sinhron potroši, javlja se ono poznato krčanje brzina. Tu treba razlikovati krčanje prilikom promjene brzina u vožnji, kad je popravak mjenjača gotovo 99% siguran, od krčanja prilikom ubacivanja u rikverc na mjestu ili otežane promjene brzina kad je motor upaljen, a vozilo miruje. U potonjem slučaju radi se o grešci na kvačilu. Sjećam se jedne "malo zahtjevnije i pametnije" stranke još iz onog vremena. Taj čovjek je uvijek sve znao bolje od mehaničara, a ipak je svako toliko bio na servisu. Jednom prilikom je baš imao problem krčanja u mjenjaču, pa su mu mehaničari rekli da je to posao za autoelektričara. Kad se začudio odgovorom, objasnili su mu da je sigurno u pitanju pregorena sijalica u mjenjaču, pa se zupčanici ne vide uzubiti! Više nije dolazio... Šalu na stranu, u mjenjaču stvarno nema nikakvih sijalica, ali ima toliko raznih strojarskih elemenata, da kad netko tko nije iz struke, vidi mjenjač rastavljen u dijelovima, pomisli da ga više nitko nikad neće sastaviti. Kod problema s mjenjačima na starijim vozilima, i utvrđivanja dijelova za zamjenu, često se utvrdi da nije isplativ popravak. Otvaranjem mjenjača, osim osnovnog kvara, uvijek se nađe još dijelova za zamjenu, koji bi možda prošli još neki kilometar, ali kad se već popravlja, šteta je ne popraviti do kraja. Tu su mehaničari jako oprezni, jer se može dogoditi da otklone kvar koji ste vi prijavili, a nakon malo vremena, pojavi se novi, zbog nekog istrošenog dijela, koji je on htio zamjeniti, ali vi baš niste bili pri novcu, pa ste rekli da nećete. Kriv ili ne kriv mehaničar, često pobere krivicu, barem u razgovorima koji se s prijateljima uvijek vode na tu temu. I tako od uha do uha, na kraju vaš jadan majstor, postane najgori mehaničar na svjetu. Iz tih razloga, ali i zbog skupoće dijelova mjenjača, na starijim automobilima često se ide u zamjenu mjenjača nekim polovnim, za koga obavezno treba tražiti garanciju. Ni onaj koji vam ga proda, ako ga nije skinuo s auta koji je vozio, ne može vam reći u kakvom je stanju. Jedina provjera ispravnosti je već ugrađen mjenjač na vozilo i proba u vožnji. Što vi možete učini da mjenjaču omogućite čim duži vijek i normalno funkcioniranje? Brzine se nesmiju mijenjati grubo. Sklop je tako konstruiran da dok je ispravna spojka, omogućava pokretanje ručice bez napora. Kad to izostane, treba potražiti pomoć u smislu podešavanja ili zamjene spojke. Svako silovanje ručice, oštečivati će dijelove mjenjača. Ulja mora uvijek biti dovoljno. To je prvo pravilo za normalno funkcioniranje. Nemojte zanemariti kapanje na manžetama poluosovina. Svaka kap na podu, jedna manje u mjenjaču. Zamjena ulja mjenjača više nije tako česta, i razni proizvođači imaju razne intervale. U pravilu je to iznad pedeset tisuća kilometara, dok kod najnovijih automobila, zbog novih tehnoloških riješenja i kvalitete ulja, više nije ni predviđena.