Hrvatska, nažalost, ima 4 milijuna stanovnika. A ovih mladih s Facebooka je samo 35 tisuća. Većina ostalih bila je ta većina koja je godinama izabirala onakve vladajuće. Većina je bila ta koja je omogućila ovakvu sadašnjost s mračnom vizijom budućnosti
Već neko vrijeme pratim Facebook stranicu „Mladi napustimo Hrvatsku“. U trenutku kada pišem ovaj tekst, ima skoro 35.000 lajkova. Tj. 35 tisuća ljudi izjasnilo se da im se ta stranica sviđa. A, kako je stranica upućena na mlade koji razmišljaju da napuste Hrvatsku, pretpostavljam da je dobar dio takvih. Ostatak su zasigurno ljudi koji se osjećaju prevareno, izigrano i, što je najtužnije, ljudi bez ikakve nade ili perspektive za budućnost u domovini.
Tek dvadeset godina nakon samostalnosti, hrvatski san pretvorio se u noćnu moru. A jedini izlaz je emigracija. San je san o dalekom putovanju. Što je uzrok? Kako se iz toga izvući? Kako reagirati? Koga tužiti? Što napraviti?
Mlade to uopće više ne zanima. Dosta im je popravljanja, prosvjedovanja i izlazaka na opetovane izbore. Nemaju vremena. Ne žele završiti kao današnji penzioneri. Ne vjeruju u fraze tipa: „Bit će bolje.“ Negdje drugdje već je bolje. Zašto bi oni čekali? Zašto bi bili ti koji će to stvarati? Da budu izigrani kao što su sve generacije do sada bile izigrane? Ne.
Kada su članovi grupe uvidjeli da ih ima dovoljno za dobar prosvjed, počelo se razmišljati o spontanim šetnjama. No, te su ideje brzo naišle na negodovanje. Mladi ne žele prosvjedovati. Mladi žele otići odavde.
- Demokracija?
- Dosta mi je demokracije.
- A prosvjedi?
- Neću.
- Rad?
- Nema posla. I preslabo je plaćen.
- Život?
- Krediti su skupi.
- Ulazak u politiku?
E, tu bi rasprava mogla postati zanimljiva. Do sada se u široj populaciji jedino taj izbor činio kao perspektivan. Posao, ukoliko si malo inteligentniji od prosjeka, dobiješ odmah. Ukoliko si previše inteligentan, opet moraš emigrirati. Sanader je, na gostovanju u emisiji Nedjeljom u 2, upitan za slabe kapacitete svojih kadrova, rekao da je to tako. On je napravio izbor među ljudima koje je imao na raspolaganju. To što su oni uglavnom bili nekvalitetni, nije njegov problem. Kvalitetnih ljudi nema u politici.
Što kada bi se tih 35 tisuća uključilo u upravljanje državom? Bi li to nešto promijenilo? Bi li tada neki Sanader mogao izabrati kvalitetnije ljude za upravljanje državom? Ili, što bi možda bilo još i bolje, to ne bi ni bio neki Sanader. To bi bio neki iz grupe nezadovoljnih. Koji bi, možda, zamijenio rad za nekog Nijemca radom kao premijer. A ostali iz grupe radili bi kao ministri, veleposlanici, službenici. Ove nesposobne, kako ih je sam nazvao bivši premijer, treba poslati van na rad. Na bauštelu. Bi li to promijenilo Hrvatsku? Bi li to omogućilo državi da „ide dalje“?
Možda bi. No, Hrvatska, nažalost, ima 4 milijuna stanovnika. A ovih mladih je samo 35 tisuća. Većina ostalih bila je ta većina koja je godinama izabirala onakve vladajuće. Većina je bila ta koja je omogućila ovakvu sadašnjost s mračnom vizijom budućnosti. Većina je dobila što je htjela. Manjina može patiti, boriti se ili otići. Izabrali su najlogičniji put.
