Ode ribolovni pojas u prijevremenu mirovinu. Našli se Hrvati, kojeg plemena sam i ja član, pred velikom dilemom. Oće branit svoje il’ popustit pod pritiskom većeg? Kao i mnogo puta u povijesti, odlučili da je bolje ne provocirati jačega. Pogotovo kada želimo ući u krug njegovih najboljih prijatelja. Ne želimo ga naljutiti. Možda će nas odbiti? A kako ćemo onda živjeti? Kako će našem narodu biti bolje? I tko će to omogućiti? Mi sami? Ali to je puno posla i razmišljanja. I za to treba iskustva. I treba preuzeti odgovornost ako netko nešto pogriješi. Nećemo to moći. Bolje da to prepustimo stručnjacima. Onima koji su nama vladali već stoljećima. Dakle: - Ukinimo prokleti ribolovni pojas! Proklet bio tko ga je predložio! - Oprostite, ali vi sami ste ga predložili. - Mi sami? A je li? Proklet onda bio Sotona koji nam je zamutio um i naveo nas da predložimo ribolovni pojas! Je li tako bolje? Da okrivimo crnog vraga? - I svakako ga spalite na lomači za karneval… Dragi Vi, strani gospodar je ipak strani gospodar. On ti kaže što da radiš a ti to napraviš. I na miru si. Nikakve odluke ne treba donositi. Nikakve dodatne brige te ne muče. Kavica na glavnoj gradskoj ulici. Promatranje mladih djevojaka. I dobro odjevenih muškaraca. Komentiranje odluka vlasti. Zgražanje nad njihovom glupošću. Veličanje vlastite pameti i snalažljivosti. Pa onda prelazak na sport. Pusti, ovu kavu ja častim… moram ići na posao, šef me maltretira. Znaš kako je, Nijemac. Kako smo mogli sve prodati Nijemcima? Ali zamuljam ti ja njega, da znaš. Samo me pusti… Tako se već stoljećima odgajaju plemenska djeca. Mali moj, vlast je uvijek neprijateljska. Učini sve da te ne prevari, već da ti prevariš nju. Od vlasti nikad ništa dobro nije došlo. Čim dođe na vlast, čak i domaći čovjek, on se pretvori u stranca. Do jučer si ga pozdravljao, ali od kada je na nekoj funkciji, on je netko drugi. On je Vlast. A bivši prijatelji su narod. I nema kontakta među njima. Takva klasifikacija je u nas gotovo pa urođena. - Vidi ga, kako se uzoholio, od kada je na vlasti. - Ni ne pozdravlja više. - Zaboravio je na stare prijatelje. - Nećemo ni mi njega pozdravljati. I tako se stvara jaz. Tko je prvi počeo? Osoba na vlasti koja je postala ohola? Ili oni koji nisu na vlasti počeli osjećati da su manje vrijedni? U svakom slučaju razdor. - Oni su običan narod. - A oni su obični vlastodršci. - Ja mrzim njih. - A mi mrzimo njega. Upravo zbog razvijanja te mržnje uzimaju se strani menadžeri za obavljanje prljavih poslova unutar velikih firmi. Primjerice, za davanje masovnih otkaza. Kada bi to učinio jedan „od njih“, mrzili bi ga. I njegovu djecu i djecu njegove djece. A kada to učini neki stranac, koji možda niti ne zna jezik naroda, od mržnje nema ništa. On samo radi svoj posao. Na te ljude gleda kao na „uposlenike“, radnike korporacije. Na broj koji treba smanjiti da bi se povećao profit. I otpor domaćih ljudi je puno manji. Opet ih „stranac“ iskorištava i izrabljuje. Kao i njihove stare. Tu se ne može ništa. Kada se komentiraju besmislene odluke koje dolaze iz Europske Unije, o načinu rezanja šparoga primjerice, to se gleda kao glupost velike birokracije. Da je propis unio naš čovjek, zvalo bi se Njegova glupost. Kao, Čačićevi stanovi. Odluke koje nemaju ishodište ne mogu se ni kvalitetno kritizirati. Što je, na kraju, odlično za one koji vladaju. Narod se nema na koga ljutiti. Zato je Europska Unija odlično pokriće za naše vladajuće. Oni će biti njihovi izaslanici i namjesnici, ali će sav bijes za neugodne odluke svaljivati na one gore „u Bruxellesu“. A sve pozitivno će biti pripisano našim naporima da izvučemo što je više moguće. Da se izborimo. Da uspijemo nagovoriti. Izlobiramo. Utječemo. Samo da što prije uđemo, svima će biti lakše. Osim ribama.