Riječka banka više nije u većinskom vlasništvu Bayerische Landesbank Girozentrale. Sada je u većinskom vlasništvu Erste & Steiermärkische banke d.d. Prešla je iz ruku jednih stranaca u ruke drugih stranaca. U kratkom prelaznom razdoblju, a i u periodu prije privatizacije, bila je u rukama države. A svo to vrijeme bila je naša: "Riječka". I za svo vrijeme putovanja iz ruke u ruku, ona je, a sada mislim na ono što mi i vidimo kao banku, ostala ista. Zgrada i ljudi koji rade u toj zgradi, šalteri, vrata, fotelje, stolice, pod, zidovi, ukrasi, procedure; sve je to ostalo isto kao što je i bilo prije no što je ijedan stranac ušao u banku. Vjerojatno je većina predmeta tamo od trenutka kada ju je napustio zadnji građevinski radnik, tj. od dana od kada je sagrađena. Za svo to vrijeme, Riječka banka je revnosno skupljala lovu svojih sugrađana i isplaćivala je svojim vlasnicima. Koji nisu puno ulagali u njen izgled. A i zašto bi? Zašto poboljšavati nešto što već i ovakvo kakvo je daje dovoljno love? Promjena bi možda mogla i naškoditi… Znate kakvi su naši ljudi. Ne vole baš promjene. I ja sam štediše te "banke", pod navodnicima zato jer više zbilja ne znam kako da je više zovem; Bajeriše ili Eršte. U nju se slijevaju moji mjesečni honorari koje zaradim pišući ove i ostale tekstove za Burzu. I čitav taj period zarađivanja (oko 3 godine), ja nisam bio zadovoljan bankom i želio sam promjenu. Zašto? Zato što su mi, već pri samom ulazu u nju, smetala ona pokretna vrata koja izazivaju strašan osjećaj nesigurnosti i straha. Ja se pri ulasku uvijek plašim da me, dok guram prednji dio vrata, stražnji ne odvali po leđima. A onda se bojim, da ne uđem u krug s nekom drugom, snažnijom osobom, čija brzina vrtnje nije usklađena s mojom brzinom hodanja. Ne želim ni zamišljati kakve bi strašne ozljede dobio ukoliko bi se poskliznuo i pao dok se vrata banke još uvijek okreću. Možda sam paničar, no ako se ja toliko bojim, koliko se tek plaši neki paničar od mene stariji kojih 50-tak, 60-tak godina, čije kosti više nisu toliko gipke. A da ne spominjem pojedinost da se u vrijeme kada se u većini institucija ulazna vrata otvaraju sama od sebe, vrata ove banke moraju gurati popriličnom snagom, za koju sumnjam da posjeduju svi njeni korisnici. Zato penzioneri uvijek idu u parovima. Jer sami ne bi mogli ući. A jeste li ikad vidjeli djecu u banci? Naravno da ne, njima tamo nije mjesto. No, čak i kada bi željela ući, ne bi mogla pokrenuti mehanizam za okretanje. A ako bi koje hrabrije dijete uzelo zalet, te od siline početnog impulsa uspjelo prevaliti prvu četvrtinu kruga, ostalo bi zauvijek zarobljeno između dva staklena zida, vrišteći od straha i proklinjući svoju poslovičnu znatiželjnost. Vrata su savršeni filtar za djecu i starce, tj. osobe koje ionako baš nemaju previše love, koje ionako uvijek najviše zanovijetaju i propitkuju, i u razgovoru s kojima se ionako uvijek troši najviše vremena i živaca. No, takve metode selektiranja klijenata trebale bi odavno biti iza nas. Nakon što se uspješno prođe filtar podobnosti, dolazimo do službenica na šalteru. Vjerujem da već znate što ćete pročitati. Ono, ja stojim u repu, i taman kad dođem na red, ona istakne, "pređite na drugi šalter". Tako je. I to mi se dogodilo. I čekao sam nju… A u drugim bankama Vas čekaju lijepe, mlade, pristojne i obrazovane djevojke (ima i mladića, za one koji vole) . Koje se, za miloga boga, smiju i dobre su volje. I koje me ne gledaju ružno dok dižem novac. A onda i gužve. Uvijek red. Red za podignuti vlastiti, zarađeni novac. Za bilo što obaviti moralo se čekati u redu. Sigurno je bio red i za pišanje. Iako su mi svi nabrojeni razlozi (a pogotovo službenice na šalterima) trebali biti više no dovoljan povod za promjenu strana (čitaj banaka) ja to ipak, još uvijek nisam učinio. Čitavo vrijeme u podsvijesti mi je visjelo ono " Riječka; Riječka banka". Izgleda da i na mene djeluje ova naša konzervativna, lokalpatriotska, ustajala, ne talasaj sredina, na koju sam mislio da sam imun. A za nju znaju i strani vlasnici. I zato će, svejedno dal' banku kupili Nijemci, Austrijanci, Amerikanci, Japanci, Indijci ili Turci, ime uvijek biti naivno, čisto i blisko - "Riječka". Nazvali bi je "Mamica" da mogu. Slično su se ponašali i neki naši desničari, busajući se u prsa Domovinom, zbog nekih svojih ciljeva. Mnogi su pali na to. Na "sveto ime". I zbog imena zatvorenih očiju i širom naćuljenih ušiju trpili sranja. Nije bio važan proizvod, već pakovanje. Riječka banka nije riječka. Sirova stvarnost je: "Bayerische Landesbank Girozentrale" u Njemačkom, "Erste&Steiermärkische" u Austrijskom ili "Jan Ce Di Hun Tun" u Kineskom slučaju. Ja sam samo klijent od čije love žive, a kao takvoga me ne zanima ime ili nacionalnost, već usluga. I zato se nadam da će ovi novi šefovi svojim ulaganjem nešto i promijeniti, a ne samo musti i cuclati kao prethodnici. Inače: auf Wiedersehen!