Kad svi pričaju o tome, mora da je istina. Dakle, mora da je kriza.
Za stolom sjede ozbiljni ljudi. Sjeli su kako bi riješili problem. Smješkaju se sa lijeve strane predstavnik radnika Hrvatske, a sa desne strane, predstavnik poslodavaca Hrvatske. Između njih, puca od smješkanja, predsjednik Hrvatske Vlade. Iza prve postave, smijulje se ministri u Vladi. A još dublje u sjeni, hihoću ostali službenici.
Kako vesela grupica.  A koji je povod ovom općem veselju? Nogometna utakmica?

- Što vi mislite, da li je kriza?
- Svakako, svakako.
- A kako znate?
- Pa rekli su na televiziji.

U bolesti, kaže websterov rječnik, kriza je prekretnica sa koje zdravlje može krenuti na bolje ili lošije.
U ovoj svjetskoj groznici, izgleda mi kao da su se iskristalizirale dvije sile. Samo još moramo ustanoviti koja je koja. U lijevom kutu: Ukočeni, ozbiljni, meni se čini i pomalo tupi, ruski predsjednik Medvedev. Ruski medvjed! A sa druge strane ringa: Opušteni, nasmijani predsjednik Amerike, Obama. Nova nada! Crno ili bijelo. Doslovno.  U sredini, u Europi, publika. Svo šarenilo državnih vođa. Od klaunova poput Berlusconija do pravih patrijarhalnih vođa obitelji, poput našeg Sanadera.

- Kako oni znaju da je kriza?
- Ljudi ostaju bez posla, možda neki neće dobiti plaće. I tako…
- Hoće li biti štrajkova?
- Sigurno.
- A hoće li se zatvarati proizvodni pogoni?
- Vrlo vjerojatno.

Sudeći po tome, Hrvatska je već prošla jednu veliku krizu. Samo što nam tada nitko nije rekao da je to zapravo-kriza.
Sjećam se vremena kada su gotovo na svakom Dnevniku Hrvatske televizije bile vijesti o zatvaranju neke tvornice koju vlasnik gasi zbog neisplativosti. I o gomilama radnika koji se zaključavaju i ne žele otići. Ili o ljudima koji mjesecima nisu dobili plaće. Sjećam se slika penzionera koji kopaju po kantama za smeće. Ljudi koji tjednima spavaju ispred zgrade Sabora. Nebrojenih zviždanja i prosvjeda po centru glavnoga grada. Velikog duga umirovljenicima. Zašto nitko tada nije rekao da je kriza?
Zašto tada nisu najavljene velike mjere štednje? Usprkos svim zatvaranjima tvornica, kojih je samo u Rijeci bilo mnogo, ovdje su se održavali karnevali i svečani diplomatski balovi. Je li tada bila kriza? Ili nije?
Sada, kada stranci govore da je kriza, sada i naši govore da je kriza. A prije? Hoće li se sada, kada su na državnoj razini uvedene mjere štednje, na lokalnoj razini ukinuti diplomatski maškarani bal za uglednike i njihove goste? Japan i Njemačka su objavili recesiju, pa zbilja nema razloga da se mi maskiramo i opijamo po gradu. Te da se u Guvernerovoj palači pleše valcer. 

- A kako komentirate da veliki broj Hrvata ide na skijanje?
- Unatoč krizi?
- Unatoč krizi.
- Pa, ne znam, valjda imaju novaca. Ili im još nitko nije rekao da je kriza.  
- Pa do kada bi se skijali? I do kada bi država financirala poduzeća koja stvaraju gubitke?
- Dok im netko ne kaže što se zbilja dešava.
- A zašto to ne mogu sami shvatiti?
- Ne bih to komentirao… 

U svijetu je kriza. Pa najzad i mi možemo zatvoriti brodogradilište 3. maj. Koje godinama stvara gubitke. Vlast će reći-moramo, znate, jer u svijetu svi zatvaraju gubitaše. Pa ćemo i mi. Što ćete, tako se to radi. I Japan je u recesiji, znate.
Govori se da je svuda  u svijetu kriza. A onda je valjda i kod nas.