Ovaj put ih je napustio za 2000 kn mjesečno. Bi li ih napustio i za manje? Za tisuću? Bi li dao otkaz za 500 kuna? Bi li prestao biti gradonačelnik za paketić žvakaća?


Čitam o još jednom državnom službeniku za kojeg se saznalo da je otišao u penziju na jedan dan. Kako bi dobio povlaštenu mirovinu. Već mi je previše i ispisivati njihova imena. Ne da mi se više. Jednostavno ih je previše. Imena nisu bitna. Ovo je, jednostavno,  još jedan. Kao kada plijeviš korov i bacaš na hrpu. U početku te zanima koje su to biljčice. A kasnije shvatiš da su to uglavnom jedna-dvije vrste. Uvijek iste napasti. Još jedna. I još jedna. Baci na hrpu i zaboravi na njih.

Tip je bio izabrani gradonačelnik Raba. Dakle, izabrali su ga građani da upravlja gradom. Onda je ovaj otišao u penziju na jedan dan. Dakle, odrekao se upravljanja gradom. Građanima se zahvalio na suradnji. Da bi se onda, opet, zaposlio. Sve to za 2000 kuna veću penziju. 10 tisuća umjesto 8 tisuća. Dobar razlog.

I ne može se čovjeka kriviti previše. Učinio je kako je mislio da treba. I kako je mislio, po zakonu. Ustvari, zašto ne bi? Poštivao je zakon koji su donijeli legalno izabrani predstavnici naroda, u ime tog naroda. Sada se čuju glasovi da je to nemoralno. Možda nije moralno, ali je po zakonu. Kako je sam gospodin rekao, moral je sklizak teren. A u zakonu sve piše. Što se smije, a što se ne smije. I koje su kazne ako se radi što se ne smije. Ovo je država zakona. I skliskog morala.

Upravo čitam knjigu o atenskoj demokraciji. Oni su je izumili. Dobar dio ustava i zakona činile su odredbe kojima se kažnjavala korupcija. Jedna od metoda bilo je konstantno cirkuliranje funkcija. Funkciju je mogao preuzeti svaki građanin. Jer je to bila građanska dužnost i obaveza. A svi su, više-manje, znali sve. Tko će upravljati, ako neće oni? Tko će upravljati najbolje, ako neće oni?  Korupcija se strogo kažnjavala. Tko je krao, krao je od svih građana. A to građani nisu dozvoljavali.

Sada nas je previše za direktnu demokraciju. Pa biramo predstavnike. A predstavnici se udružuju u stranke. Pa, ustvari, biramo stranke. Grupu predstavnika. S osobnim stavovima.

Kada se upitalo pripadnike stranke ovoga koji je otišao u penziju na jedan dan, što misle od tome, rekli su da ne misle ništa. Ili da to nije tema konferencije za novinare. Čak ni subjekt ovog događanja nije ništa govorio o posljedicama svoga čina. Svi su oni vojnici partije, a generala trenutno nema. I nitko ne zna što da misli. Moral je sklizak, a general jedini ima gumene cipele. Ostali se drže jedan za drugoga da ne padnu. Ako se jedan izdvoji i počne misliti, dovoljan je mali povjetarac da ga otpuše po klizavom moralnom tlu. A vjerojatno bi ga ostali i malo pogurnuli. Tko si ti da se okušavaš na moralu? Samo general zna kako ćemo se ponašati.

Jedan je mislio da se može malo odvojiti od grupe. Samo na trenutak. Nekoliko metara. Jedan dan. Neće ostali ni primijetiti. Neće građani ni znati. Pa se pustio. Ali, otpuhalo ga. I nitko ga nije pridržao.

Tako su građani Raba saznali da im je njihov gradonačelnik otkazao suradnju. Rekao im da više ne želi biti na čelu grada. Jednostavno otišao. A oni su ga izabrali da ih vodi. Nakon jednog dana mirovine, odlučio se vratiti svom stadu. No, pitanje je: jesu li ga oni još uvijek željeli? Možda nisu htjeli takvog tipa na čelu grada. Ako je dao otkaz, trebao je ponovo na izbore. Ali nije, on se jednostavno, ponovo zaposlio. Građani, vjerojatno nisu ništa niti znali. Što je jedan dan u mandatu? Jesu li uopće osjetili da taj dan nisu imali gradonačelnika? Jesu li željeli takvog čovjeka? Ovaj put ih je napustio za 2000 kn mjesečno. Bi li ih napustio i za manje? Za tisuću? Bi li dao otkaz za 500 kuna? Bi li prestao biti gradonačelnik za paketić žvakaća? Pa, što je to, jedan dan? Nitko to ni ne primijeti. Jedan dan ne radiš i još žvačeš super žvake s okusom jagode.