- Reci, što bi ti momče? - Jednu kartu do Zagreba. - A imaš kakve dokumente za ono? - Ono? Za što, "ono"? - Za popuste. - Ne. Imam index, ako vam to što vrijedi. - Ne... Onda ništa. - Onda ništa. Ostatak transakcije obavljen je u tišini. Kako se kasnije ispostavilo-srećom po mene. Ta mala doza tišine me spasila od propasti. Šest sati. Delnice. Stigao vlak. Ulazim i tražim slobodno mjesto. Evo jedno do mog dobrog prijatelja. Ali, što to čujem? Stanka. Kako sam došao do Delnica i zašto idem u Zagreb više uopće nije važno. Čak nije važan niti moj suputnik. Pa niti vlakovođa, niti kondukter, niti bilo tko ili bilo što u vlaku. Važan je samo Škoro. Jeste li ikada razmišljali o radiju koji svira za vrijeme putovanja? Jeste li, ukoliko ste platili kartu za vlak, ujedno platili i putnu tišinu? Ili mislite da glazba koja se čuje za vrijeme putovanja ublažava dosadu i tako skraćuje put? No tko je bira i smije li je nametati onima koji ne žele slušati? Dok se naši prijevoznici konzultiraju sa zaštitnicima ljudskih prava oko tih pitanja, pokušajmo ih malo preduhitriti: Vozio sam u se vlaku za Zagreb i tijekom čitavog putovanja svirao je Škoro. Imao sam priliku preslušati čitavu snimku koncerta uživo i mislim da imam dobre razloge zašto da ga ne volim. I dobre razloge da kupim walkman, također. Zašto? Ako ste ikada bili na koncertu nekoga od naših pjevača narodne muzike ili vidjeli snimku na televiziji, ili preslušali album u vlaku, jeste li zamijetili neku sličnost u odabiru tema za pjesme? Time sam se bavio sa svojim suputnikom. Koliko smo zapazili, oni uvijek pjevaju o nekim lijepim vremenima koja su zauvijek prošla i koja se nikada neće vratiti. Najčešće o ljubavi s kojom su se jako voljeli ali ih je ostavila. I to zato što je ostavljeni takav kakav je i što si ne može pomoći. U Škorinom slučaju taj nesretnik je bećar. Lokalni seoski svirač koji unatoč svojim dobrim namjerama uvijek izvuče kraći i deblji kraj. Ostavi ga žena, propadne mu usjev, sruši mu se kuća, napuste ga prijatelji, ostane bez novaca... Za to nikada nije kriv, već su uvijek krivi drugi. Oni neki drugi-zločesti drugi. On je samo želio dobro, ali eto-tako se dogodilo. Sada, kada je sve propalo, ne preostaje mu ništa nego da se napije u lokalnoj birtiji i uz tamburicu nariče o lijepim prošlim vremenima. "Daj brate vina i rakije da se napijem i da zaboravim.!" U birtiji ga čekaju ljudi koji se već nalaze u sličnom raspoloženju te oduševljeno prihvaćaju novog supatnika. I onda zajedno bezgranično pate. Za njih nema smisla, izlaza i nade. I kad već ne mogu ništa drugo, mogu se barem napiti. Takvi osjećaji nemoći počeli su me prožimati slušajući Škoru u vlaku. Nevjerojatno je koliko je beznađe zarazno. Kao zijevanje. I kao smijeh. Slušajući tupo i bez razmišljanja, tj. bez otpora, upada se u nekakvu tihu apatiju u kojoj se čovjek uživljava u ulogu gubitnika. A svatko od nas je bar jednom bio gubitnik i svi znamo kakav je to osjećaj. No, ima li smisla neprestano ga podražavati, pa čak i uživati u njemu? Jer to mi se čini da Škoro promiče kroz svoje pjesme: kolektivnu patnju: Kuku lele, ruke u zrak i plači! Vidjeli ste snimke koncerata i vjerojatno znate o čemu govorim. Ne znam što je i kako je bilo prije, jer prije nisam bio živ, ali mislim da se u posljednje vrijeme taj osjećaj beznađa proširio diljem čitave Hrvatske. Kao da je kroz nju protutnjao zarazni vlak treštave patničke muzike koja je ostala odzvanjati. Velik dio građana sjedi po kafićima i jadikuje. Ostavila ga žena, propao mu usjev, srušila mu se kuća, napustiše ga prijatelji... Da li tako mora biti? Da li je tako oduvijek bilo? Ne znam. Neka svatko uživa u onome što voli. Meni je žalosno jedino to što vidim i mlade kako uživaju u takvoj glazbi i takvom raspoloženju. Jer, ako pogledate prosjek godina Škorine publike, vidjeti ćete da su to klinci od 15, 16, 17 godina. I mlađi. Već sada njima je idol čovjek koji pjeva o tome da je sve propalo. A još im nije niti počelo. Lošu glazbu u vlaku može se izbjeći na više načina. Može se otići, slušati walkman ili promijeniti radio stanicu. Sva tri rješenja su dobra. Bitno je da se samo pasivno ne sjedi i bitno je da se ne sluša. Jer bolest je zarazna. A posljedice...neizlječive.