Neum su 1699. godine, sporazumom u Srijemskim Karlovcima, Dubrovčani ustupili Turskoj. Zašto bi im dali Neum? Zato da bi taj komadić turskog teritorija bio između njih i Mletačke republike. Ako bi Mleci eventualni htjeli napasti Dubrovnik, morali bi prijeći preko turskog teritorija. A to ne bi bila dobra ideja
Dok se naši mediji bave interpretacijom tvrdo ili meko kuhanih ostavki i prepucavanjima između predsjednika i pripadnika manjina, strani mediji, poput the Economista,brižno prate situaciju u regiji, ili, kako je oni zovu, na Balkanu.
Tako, čitajući njihovu analizu, bez dodatnih uljepšavanja ili dramatiziranja, zaključujemo isto što i čitajući ovdašnje medije, samo bez destilacije ključnog sadržaja. Drugim, riječima, brže i efikasnije.
Podaci kojima se ostatak svijeta informira o stanju kod nas su sljedeći: Balkan je u opasnoj situaciji. Ali, to nije ništa novo, jer je Balkan oduvijek u opasnoj situaciji.
U Hrvatskoj je nezaposlenost nešto manja od 18%. Vanjski dug je oko 50 milijardi eura. Čak i povećanjem PDV-a sa 23 na 25 posto, što je pogodilo najsiromašnije građane, država nije nešto posebno zaradila. Kako bi se izvukli iz nedaća, Hrvati pod svaku cijenu pokušavaju pokrenuti neke velike projekte. Čak i predizborni adut HDZ-a, protiv kojeg je sadašnja vlast bila izričito protiv. Radi se o Pelješkom mostu. Premosnici preko Bosne i Hercegovine, koja bi trebala spojiti dva dijela hrvatskog teritorija. I onda bi se kroz Hrvatsku moglo prolaziti bez da se dva puta pređe granica Europske unije. A kako se taj Neum uopće ispriječio između hrvatskog teritorija?
Neum su 1699. godine, dvije godine nakon velikog poraza turske vojske kod Sente 1697., sporazumom u Srijemskim Karlovcima, Dubrovčani ustupili Turskoj. Zašto bi im dali Neum? Zato da bi taj komadić turskog teritorija bio između njih i Mletačke republike. Ako bi Mleci eventualni htjeli napasti Dubrovnik, morali bi prijeći preko turskog teritorija. A to bi značilo objavu rata Turskoj. A to ne bi bila dobra ideja. Dubrovčani su tako sebi osigurali tampon zonu i mogli su u miru trgovati. Tko bi rekao da će taj komadić teritorija, koji je onda značio sigurnost, danas predstavljati tolike probleme. Dubrovčani vjerojatno nisu sanjali san o ujedinjenoj, slobodnoj, nezavisnoj Hrvatskoj.
Možda posprdno, možda ozbiljno, ali strani mediji pišu da se Hrvatska iz krize misli izvući gradnjom tog mosta. I još gradnjom velikih elektrana.
U međuvremenu, opasnost možda dolazi iz drugog kuta. Ministar pravosuđa nedavno je izjavio da je stanje u pravosuđu jako loše i da nemaju više novaca. Cijene hrane rastu. Benzin poskupljuje gotovo na tjednoj bazi. Sve su oči uprte u most.
- Moste, spasi nas! Daj nam hrane. Daj nam goriva. Daj plaće našim sucima, da pošteno sude.
A most šuti. Mosta nema.
- Moste, napravit ćemo te. Vidjet ćeš. Spasit ćeš ti nas od propasti.
Most se ne bi gradio zato što nama treba most, nego zato što je to veliki projekt. Koji bi trebao pokrenuti gospodarstvo. Zaposliti ljude. Mehanizaciju.
- Samo ti moste nama budi velik. Što veći. Da svi radimo i da se svi zaposlimo. I pokažemo tim ljudima iz svijeta da nismo propali. Da na Balkanu još ima života i nade.
A, što kad napravimo most i situacija se ne popravi? Hoćemo li početi graditi još jedan? Pa još jedan? I tako, nakon nekoliko tisuća godina, putnici namjernici gledaju u naše mostove kao u egipatske piramide.
- A zašto je tu toliko betonskih lukova?
- To je bilo svetište…
