Svi nastojimo živjeti što kvalitetniji život, odnosno nastojimo da promašaje svedemo na minimum. Ili makar nastojimo učiti iz svojih promašaja, kako se ne bi ponavljali. (Neću jesti ono što mi izaziva žgaravicu, dodatno ću pripaziti kako se ne bih ponovno opekao, neću više nasjedati sumnjivim telefonskim pozivima s uključenim besplatnim putovanjima i večerama.) Dakako, nije nevažno ni učiti iz tuđih promašaja, makar ponekad na to previše olako gledamo. To se događa nekom drugom. Ali, činjenica je da izvlačenje pravih pouka iz loših događaja može uštedjeti dosta sijedih vlasi u budućnosti. Možda vam se život bolje posloži, možda živci neće podivljati i možda izbjegnete neugodne zdravstvene oscilacije. Tako stoji u teoriji, ali žilavost u obrani promašaja ponekad je nevjerojatna.

Osobito je lako nasanjkati se na politiku. Novi izbori, nova vlast, nova velika očekivanja. Svi očekuju neke nove povlastice, odnosno nitko ne očekuje skuplji život. I onda dođe porezna reforma. Odjednom masa nezadovoljnih. Zaboravlja se da država daje na kapaljku, ali uzima lopatom. (Možda niste svjesni da više od pola zarade odlazi na PDV, svu silu poreza, trošarine, carinu, komunalne naknade, taksene marke i još puno toga. Država je strašno skupa.) Iza svake reforme glavnina stanovništva ostaje s dodatnom rupom u novčaniku. (Lijesovi će pojeftiniti, ali će hrana poskupjeti.) I uvijek je tako. Hoću reći da je glupo graditi ikakva očekivanja od države, jer se od iluzija ne živi. Glupo je stvarati pesimizam zbog državne politike, jer ćete navući depresiju i život će se pretvoriti u besmisao. Glupo je zbog toga zidati promašaje i čekati nešto što neće doći. Umjesto toga, svatko se mora osloniti na sebe i svoje sposobnosti. Valja se potruditi za vlastitu sreću i vlastiti život. Oslanjanje (samo) na državnu milost obično je linija manjeg otpora i alibi za trajno nezadovoljstvo. To je jedan od najopasnijih promašaja, a bezglavo inzistiranje na ponavljanju takvog promašaja naginje katastrofi.

Primjer dva. Kvarenje zubiju je bolna tema, jer se čini kao da se događa bez razloga. Mnogi nemaju dobra iskustva po tom pitanju, pa ipak djeci prenose više-manje jednake tzv. preventivne mjere. Upoznavanje sa zubarom u najranijoj dobi, pečaćenje kutnjaka i četkica u ručicama dok dojenje možda nije ni završilo. Kada se, usprkos svemu, pojave prvi karijesi, roditelji se u čudu pitaju: “Gdje smo pogriješili? Zašto grozne bakterije opstaju?” Tada obično uslijedi tvrđa četkica te češće i žešće četkanje, kako bi se svaka mrvica odlijepila s cakline. Nažalost, tako se skida i caklina, pa zubi postanu još ranjiviji. Mrlje po zubima zbog pretjeranog fluoriranja nisu rijetke. A karijesi nastavljaju bujati. Čak je teško govoriti o iznenađenju, jer smo sve vidjeli stotinu puta. Generacijama radimo isto i sve se ponavlja. Ne usudimo se prihvatiti činjenicu da štetna hrana devastira daleko više nego što mi to možemo anulirati. (Ako išta pozdravljam u ovoj poreznoj reformi, onda je to poskupljenje šećera. Kod ovisnosti o šećeru, a to nije jedini problem kod hrane, prevencija ne postoji.) Još jedan ponavljajući promašaj i mnogo mučnih epizoda u zubarskoj stolici…

Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]