Prije 4 dana u Rijeci je završio Međunarodni festival malih scena. Od 03.05 zaključno s 12.05. 2002 Riječani su mogli pogledati 15 kazališnih predstava. Zaredom. Od Amerikanaca, Poljaka, Švicaraca do Srba i Slovenaca. Komedije i drame. Zaista impresivna koncentracija događanja, s obzirom na ostatak "kulturnog života" raspodijeljenog tijekom godine. Tko voli-nije smio propustiti. Sada vi mislite: - Eh… I ja bi gledao/la predstave, ali 'ko će mi to platit'? Zaista, to košta. Mislim da je karta za sve predstave koštala 550 kuna. Ali... Zbog toga "Ali" zahvaljujem se organizatorima i svima ljudima koji su sudjelovali u ostvarenju festivala. O čemu se radi…: Iako je većina predstava bila rasprodana danima prije samih prikazivanja, i iako je karta za one preostale u prosjeku koštala 40-tak kuna, znatiželjnici i zaljubljenici ipak su mogli pogledati gotovo sve. Ja osobno sam pogledao (a u jednoj i sudjelovao; o tome kasnije) 12 predstava. Kartu sam kupio samo za dvije. Ostale sam pogledao besplatno (to je "ali"). Kako su sve karte bile rasprodane, mjesta za ljubitelje kazališta bez love ili bez "veza", nije bilo...- na stolicama. Ali je bilo na podu… I između redova…. I sa strane. A ako je i to bilo zauzeto, ljude bez karte, ali sa željom za gledanjem, takozvane "padobrance" organizatori bi, putem osiguranja, redovito slali na balkon HKD-a (tamo se održavao festival). Od tamo se predstava ne vidi i ne čuje baš najbolje, ali se nedostatak tih impulsa zamjenjivao i nadopunjavao pojačanom pažnjom i interesom. I tako je na balkonu tih proteklih tjedan i nešto dana gotovo uvijek bilo ljudi. Onih pravih kazališnih ljubitelja. Za njih sa sigurnošću mogu reći da su došli zbog samih predstava. Što se ne bi moglo reći za one dolje-u parteru. Naime, i ovaj je festival, kao i mnogi drugi kulturni događaji, privukao ljude željne viđenja. One koje žele da vide i budu viđeni. Iako taj fenomen u Rijeci, nasreću, nije toliko izražen koliko u Zagrebu, ipak su se nazrijeli neki simptomatični detaljčići. Primjerice izrazito kričava odjeća, upadljiva frizura, ili (ako vam je to previše licemjerno)- kričavo ponašanje. A na kraju i kričavo promatranje. Sve ono, po meni, pretjerano i nepotrebno, odglumljeno ispred pozornice. Naravno, nije to ništa strašno. Svilan i njegov "glamour" ovdje ne bi imali što tražiti. Takvih kretena, koji žive od tuđih pogleda i pažnje, u Rijeci još uvijek praktički nema. Da li je to zbog nekakve karizme "rokerskog grada" ili zbog ukorijenjenog "komunističkog" svjetonazora, sasvim je svejedno. Ali je lijepo znati: još uvijek smo gotovo čisti. U sklopu festivala održala se i jedna kazališna radionica (radionica kulturalne konfrontacije) u kojoj mi je bilo čast sudjelovati. Ne zbog toga što su je vodili vrsni kazališni znalci Vili Matula i Nataša Govedić, ili što su sudjelovali i neki dobro znani riječki glumci, već zbog činjenice da sam prisustvovao jednoj, i doživio jednu, vjerovali ili ne, pozitivnu radnu atmosferu. I to prvenstveno kod mladih ljudi. Zaista, mi smo tamo radili satima bez ikakve pomisli na odmor. Voditelji su 30-tak sudionika praktički molili za pauzu. Taj veliki entuzijazam i želja za radom samo mi je potvrdilo tezu o kojoj dugo razmišljam; da u Rijeci živi i trune mnoštvo mladih i talentiranih ljudi. Koji će se pretvoriti u gnoj za licemjere ukoliko im se ne pruži prilika za rad i dokazivanje. Od njih se ne može očekivati da se pokrenu sami. Da "postanu poduzetnici". Oni to ne znaju. I to se uči. Ali im treba snažno vodstvo i dobri uzori koji bi ih pokrenuli i postavili na "pravi put". U tri dana koliko je trajala radionica, to se zbilja i dogodilo. No, i to je prošlo. Nakon svakodnevnog "kulturnog uzdizanja" vratio sam (smo) se u svakodnevicu. Idemo dalje…