Kada vide da država i zakon ne čine ništa kako bi se riješio njihov problem, najpogođeniji pojedinci uzimaju stvar u svoje ruke. U slučaju Piranskog zaljeva, ribari su sami sazivali okrugle stolove i održavali sastanke, mimo svih rječitih političara. I to prilično uspješno. Kod aktualne "male Ele", desila se slična stvar. Vidjevši da od velikih, glasnih i moćnih nema ništa, srednjoškolci iz Bjelovara sami su pokrenuli akciju da Ela dođe u njihov grad. Gdje ljudi nisu toliko netolerantni i sebični. Iako se slučaj HIV pozitivne djevojčice ne odnosi direktno na njih kao u slučaju ribara, srednjoškolci su odlučili reagirati ponukani prelijepim motom: Tko, ako ne JA i kada, ako ne SADA? Da su čekali odluku nekakvih povjerenstva, dočekali bi penziju. A možda ni nju ne bi dobili. Naravno, takvi slučajevi samoangažmana su dobrodošli kada ne bi imali i svoju negativnu stranu. A ta je da se "rješavači problema" u svojim intervencijama koriste nasiljem kao glavnim oruđem. Pa onda prebiju ovoga ili prijete onom. Slovenac Joras to je dobro osjetio na svojoj koži. I to se dešava kada vlast ne radi ono što bi trebala raditi, a za što je plaćena od tih istih "angažiranih". Sličan slučaj odsutnosti bilo kakvih pravila javlja se i u našoj neposrednoj blizini. Poznata je stvar da se brodogradilište "Viktor Lenac" širi i da uskoro namjeravaju postaviti novi dok. I sve donedavno to je bila opće poznata i lijepa stvar, dok se nije saznalo da će dok biti dugačak 300-tinjak metara i usidren izvan uvale Martinšćice. Tj. da će 300 metara željeza stršiti u more. Kada su to doznali, građani Kostrene su se pobunili: "to nije po DPU-u - Detaljnom prostornom planu!". Ili, prevedeno; "tako se nismo dogovorili!" A ako nije po DPU-u, onda se ne može dobiti ni građevinska dozvola za njega, pa se ne može ni graditi. Svoje kritike uputili su "nadležnim institucijama". A ovi su im odgovorili da za takav dok ne treba nikakva dozvola. Na to su ovi ogorčeno reagirali da dozvola treba za svaku glupost, a kako ne bi trebala za ogromni željezni dok. I tada počinju prave stvari. Prebacivanje na "male" Starješine iz Lenca su, vidjevši da je vrag odnio šalu i da bi mogli ostati bez doka, skrenuli na pravi, narodu bliski način komunikacije, tzv. - socijalu. I vođenje bitke za naklonost javnosti prepustili (a možda i "preporučili"?) svojim uposlenicima. Ne menadžerima i direktorima, već onim, nama bliskim, malim svakodnevnim ljudima-radnicima. Počeli su se javljati ljudi zaposleni u Lencu. Oni su mladi i žele raditi, a plaća koju dobijaju za svoj rad je redovita. Zašto im to netko želi oduzeti, pitaju se. Što smo mi, radnici Lenca, skrivili vama iz Kostrene da želite uzeti hranu iz usta naše dječice? Mi marljivo i pošteno (u što ni najmanje ne sumnjam) radimo svoj posao. Nismo mi krivi što nam je rukovodstvo takvo kakvo je. Citiram neke njihove natpise s prosvjeda: Pustite nas da radimo! More nije samo vaše!… Poruka koji oni šalju pojednostavljeno glasi otprilike ovako: ako se dok ne sagradi (tj. usidri) tamo gdje je predviđeno-nas 2000 ostati će bez posla. A vi, dragi Vi, koji ste do dozvolili, bit ćete krivi. Aha! Žalosno je što su ljudi spali na takve metode. Ukoliko s tim dokom po zakonu nešto nije kako treba, onda se treba ispitati u čemu je problem i riješiti ga. Ako ga smiju graditi, neka grade, ako ne smiju, neka ne grade. Ali ovakve ucjene ne bi smjele prolaziti. Zamislite, naprimjer, što bi se dogodilo da su u slučaju (ne)postavljanja radara na Učki, na ulice izašli zaposleni u Ministarstvu obrane sa transparentima: Pustite nas da radimo! Ili: Učka nije samo vaša! Ukoliko je situacija u Lencu toliko kritična da će brodogradilište otići u stečaj, ukoliko se ne postavi dok(kako su do sada radili bez njega?), onda se radnici s pravom bune. Ali se, misleći da se bore za sebe, ustvari bore za drugoga. Naime, Viktor Lenac je privatno brodogradilište. I to pod većinskim stranim vlasništvom. Ukoliko je situacija zbilja tako ozbiljna, zbog čega vlasnici sav teret borbe prepuštaju plećima "malih" radnika? Zašto se oni ne uključe u borbu? Shvaćam da je radniku u interesu da ne izgubi posao, ali vjerojatno je interes vlasnika još i veći. Višestruko. Poput i većine vladajućih i oni su "vruć kesten" prepustili malima. Pitanje je: tko će kasnije pobirati profite? Oni koji su se borili?