• Nedavna izjava  iz Svjetske banke  kako “Hrvati nisu educirani i premalo rade “ bila je poticaj mnogima  da se zapitaju vrijedi li išta kod nas u Hrvatskoj... Vodeći proizvodni sektor koji zapošljava uglavnom prosječan kadar zasigurno nije svijetla točka nasuprot uvozu proizvoda, posebice hrane,  koji uvelike konkuriraju našem domaćem proizvodu, osobito cijenom... Da stvar bude gora, kvalitetom najčešće baš i ne

Nastavak pada domaće proizvodnje hrane alarmantni je pokazatelj da postoji sve manji izgledi za veliki preokret sljedeće godine. Tome pridonosi i povećanje PDV-a te uvođenje kriznog poreza.

Nažalost, upravo su poljoprivreda i proizvodnja hrane jedno od onih područja gdje imamo određene konkurencijske prednosti, samo kad bi ih znali iskoristiti... Umjesto toga mi se slijepo držimo industrije u kojoj smo još prije 30 godina izgubili utrku sa zemljama Dalekog istoka gdje radnici istog ili možda i slabijeg iskustva, ali veće predanosti poslu rade za 5-10 puta niže plaće. Razlike su tako drastične da nisu samo posljedica razlika u radnom zakonodavstvu ili situaciji na tržištu rada nego su i kulturološke i povijesne prirode, a tu baš i ne možemo puno promijeniti... U poljoprivredi ili u turizmu itekako možemo, ali ne mijenjamo, a zbilja ne znam zašto!

Jesmo li  previše nesposobni ili namjerno netko to koči ili uživamo izigravati žrtvu pitanje je na koje nemam odgovor... Uporno, umjesto da razvijamo proizvodnju u konkurentnim djelatnostima i prodajemo skupi, kvalitetni gotovi proizvod, mi izvozimo jeftinu sirovinu, a uvozimo skupe finalne proizvode... Da stvar bude gora, proizvedeni su vjerojatno od naše sirovine. Lako moguće i da su ih naši radnici koje nismo znali zadržati u RH i proizveli. Na svemu tome zarađuje netko pametniji jer ima znanje i organizaciju, a mi plaćamo. I uvijek sve to radi neke više sile, uvijek se nešto ne može iz socijalnih razloga, a kraju će taj pristup za posljedicu imati da će cijela država biti socijalni slučaj, samo ne znam tko će je onda subvencionirati.

Ima naravno i svijetlih primjera. Poljoprivreda dobiva značajne poticaje, ali očito je da nije problem dobre volje države da pomogne, problem je u neselektivnom pristupu gdje država pomaže one koji najviše kukaju da im je najteže, a ne one koji imaju najbolju perspektivu na tržištu u budućnosti... A razlog je nedostatak prave strategije i odlučnost za njenu provedbu u praksi.

Neki slamku spasa traže u turističkoj sezoni. Iako su svakodnevne informacije o stabilnosti hrvatskog turizma zadovoljavajuće u naturalnim pokazateljima i to unatoč svjetskoj recesiji,  ne bismo se smjeli  zavaravati da će nam to donijeti izlazak iz krize.
Robert Benmosche, prvi čovjek američkog osiguravateljskog diva AIG-a  izrazio je nedavno u medijima zabrinutost nastavkom  razvoja problematične situacije u Hrvatskoj te  smatra da su dosadašnje poduzete mjere nedovoljne za rješavanje tako velikog problema.

A umjesto u bolnim rezovima na smanjenju broja zaposlenih u javnom sektoru i poboljšanju produktivnosti rada, rješenje se traži u povećanju poreza i opterećenju ionako slabašnog gospodarstva. Sve one koje zagovaraju rezanje troškovne strane se poprijeko gleda i ne shvaća se da stojimo na napukloj grani, visoko iznad zemlje. Umjesto da prestanemo ići prema rubu, dodatno opterećujući granu i riskirajući puknuće, mi se još zalijećemo prema krajevima grane ubrzavajući pucanje grane do kraja.