Prvog aprila počelo je prebrojavanje. Kako simbolično. Svakih deset godina, a u razvijenim zemljama i češće, desi se prozivka. Mora se znati koliko ima državne sirovine. I koliko od te sirovine ima one "prave", a koliko "uvozne". A kod nas (i u Jugi vjerojatno) će se vrlo pozorno motriti i koliko smo sirovine uspjeli "izvesti", od prošle prozivke. krajem svibnja, a to je rok objave prvih rezultata, trebali bismo znati neke novosti. Tako se, uz neizbježnu nacionalnost i vjeroispovijest, sada traže i podaci o invalidnosti, te podaci o migracijama stanovništva od prije deset godina, u što ulazi i povratak ili dolazak iz inozemstva. Jedno je od pitanja i odakle se osoba doselila.Tek toliko da se zna. Osim potvrda o posljedicama neizbježnog(?), ratom uzrokovanog etničkog čišćenja (koje će dobro doći u budućim Saborskim prepucavanjima oko manjina), traže se i "naizgled" obične bedastoće. Pišem "naizgled", jer se u Državnom zavodu za statistiku zasigurno sasvim dobro zna čemu služe podaci o površini kuhinje, pritisku vodokotlića, ili uzgajanju činčila, puževa, kunića i fazana. U Jugoslaviji bi, da nije bilo svih ovih problema, također bio popis stanovništva. Malo sam listao njihov stari zakon o popisu, i vidi vraga, pronašao da se i tamo traži podatak o površini kuhinje. Zacijelo je nešto vrlo važno u toj površini. Pitam se, koja li je prosječna površina kuhinje u primjerice, Belgiji? Mora da oni imaju velike kuhinje. A tek poslovično bogati Amerikanci. Fijuuu! Neću ni zamišljati koliko bi to velika brojka bila. Tamo sigurno, osim što imaju velike kuhinje, imaju i super napredne vodokotliće s ispiranjem na pritisak. Zacijelo više od 80% pučanstva uživa u tom komoditetu. Prokletnici... Sigurno imaju i velik postotak uzgajivača činčila. Troduplo veći nego naš, sto posto! U uzgoju puževa, smo podjednaki, bar ja tako mislim. Tja, sa puževima smo gotovo na ti…. Ahhh, koliko korisnih podataka. Gotovo mi je drago što će se na popis potrošiti oko 142 milijuna hrvatskih kuna. Znam da se troše za dobar razlog. Ne znam kako ću se uspjeti suzdržati, a da Sinišu ili Ivana (prijatelje popisivače), ne užicam koji statistički podačić. Da me održava zadovoljnim do objave rezultata. No, nešto se može zaključiti i prije toga. Financijsko stanje građana naprimjer, sasvim se lijepo manifestiralo u navalama i redovima kandidata za ograničen posao popisivača. 6 kuna po domaćinstvu i 3 kune po upisanoj osobi, pristojna je svotica koju će zaraditi oko 22.000 ljudi. Nema protekcije i prekovremenog. Svakome je dodijeljeno 100 kućanstava. Novomilenijski surogat starih dobrih radnih akcija. Popisivači, koje ćete zasigurno vidjeti u vašem naselju, zbilja će se naraditi. Imaju puni radni dan od 8.00 do 20.00 sati. No, kako su to pretežito nezaposleni građani i studenti, pretpostavlja se da bi oni radili i duže za istu lovu. Naučili su ih pravilno pisati, i poslali u jednu veliku pustolovinu. Anketiranje Hrvata. Zaista, velika je avantura koračati od stana do stana, ulaziti u domove potpunih neznanaca i ispitivati ih o njihovim vodokotlićima. Ali vjerujem da nije, i neće biti uzbudljio ispitivati ih o tome gdje su bili kad je počeo rat. Ljudi su (s razlogom), još uvijek osjetljivi i uplašeni. U prilog tome ide i poziv zajednice njemačkih i austrijskih nacionalno-manjinskih udruga u Hrvatskoj, koje svim Nijemcima i Austrijancima, kao i njihovim potomcima, poručuju da pri predstojećem popisu stanovništva bez bojazni izraze svoju stvarnu nacionalnu pripadnost, jer se smatra da su zauvijek prošla vremena kada se stradavalo samo zato što je netko Nijemac ili Austrijanac. A drugi svjetski rat završio je 45-te, zar ne? Ah, vrijeme jednostavno leti kad živiš na Balkanu… A sada, kada ste pročitali tekst, dajte učinite i jedno dobro djelo, može? Olakšajte ljudima posao. Uzmite metar, i izmjerite prokletu kuhinju. Priznajte, kada ste to uradili posljednji put? Ne želite valjda dati krivi podatak o kvadraturi? To je kažnjivo, znate!