Sijedi letač na čelu jata gromoglasno je objavio: „Tu smo! Vidim njegov početak!“ Da citiram još jednu povijesnu izjavu: „Na početku smo puta da izađemo iz krize.“ Znači, postoji nada. Ima kontinuiteta. Prvo na putu za put, a sada, par godina kasnije, na njegovom stvarnom početku. Ima i putokaz. Piše: PUT


Nakon godina lutanja po bespućima povijesne zbiljnosti, Hrvati konačno mogu malo odahnuti. Još malo, pa smo na putu… Upravo nešto slično nedavno je izjavio poznati pravnik i glazbenik, a ujedno i predsjednik Hrvatske. Rekao je kako smo na početku našeg puta da izađemo iz krize, da nas čeka još dosta teških mjeseci i dana te kako će za to trebati strpljenja.

Hrvati poput male guščadi lutaju maglom i gacaju balkanskim blatom i kamenjarima od kada su se ovdje naselili. Na putu se susreću sa sličnim lutalicama, pa se, u metežu oduševljenja i straha od nepoznatog, potuku s nesretnikom. A kako i ne bi. Jel' čovjek ili je medvjed? Je li snijeg ili su labudovi? U magli je sve nejasno. Prikaza može biti krajnje bezopasna, poput jata predivnih ptica, ali i potencijalno smrtonosna, kao utaborena neprijateljska vojska. Nepovjerenje i oprez odlike su iskusnih izgubljenika.   

Nakon toliko godina prilagođavanja izgubljenosti, pitanje je žele li Hrvati uopće izaći van? Kako je pisao Platon, izlazak iz mračne pećine bolno je iskustvo. Oči nenavikle na svjetlost i um nenavikao na jasnoću, od iznenadnih bljeskova istine i ideja peku i prže te izazivaju strahovite patnje.  To svakako nije za slabe. Sjediti u stabilnoj klimi maglovite rupe, negdje na jugoistoku, i stoljećima, bez upliva civilizacije, zadržavati iste, naučene i prokušane obrasce ponašanja, svakako je sigurniji izbor.

Ali, iako oni ne vole izlaziti iz svoje magle, neki ovdje ipak vole zalaziti. Možda im društvena klima i vonja na trulež ideoloških ostataka iz Drugog svjetskog rata, ali imaju predivno more i klimu. Možda jesu homofobi, šovinisti i primitivci, ali imaju predivne djevojke. I, kao šećer na kraju, možda jesu siromašni, ali imaju velika bogatstva.

I tako ovdje dolaze ljudi, nasmijani, smireni, opušteni te pričaju o zemljama iz kojih dolaze. A te priče podudaraju se  s legendama o dalekoj zemlji dembeliji, nestvarnim bajoslovnim prostorima na kojima se ne radi, a ima svega… Pa hajdemo i mi tamo! Kažu da daš euro, a dobiješ tri.

No, lako je reći, ali kako otići? I, što je još teže, kojim putem krenuti? Za većinu naših iseljenika, koji su se vratili s plemenitim željama na usnama i voljom da izvedu narod iz magle, ispostavilo se da su gomila najobičnijih lopova. Pa su mlade guske očerupali do gole kože. Iako su pričali da znaju put i da samo treba odlučno ići dalje, njihov put pokazao se potpuno pogrešan. Zatim su se tu pojavljivali stranci iz te zemlje, s plemenitim željama na usnama, ali ispostavilo se da je dobar dio njih bio predvođen motom „zabljesni i ostrizi“. Pa su i oni uzeli svoj dio finog guščjeg mesa. Sada je od jata izgubljenih gusaka u magli ostalo samo nešto malo nejestivog mesa na širokim i plosnatim nogama.

-          Jel' tamo treba ići za put?
-          Jel' tamo put?
-          Oprostite, tražimo put.

Prije dvije godine, predvodnica jata bijelih ptica svečano je objavila izgubljenim kolegama da smo vrlo blizu. Vrlo blizu. „…pokazatelji u zemlji pokazuju da smo na putu da stignemo na put izlaska iz krize“, tako je zvučala izjava.  Djeca i dan danas ponavljaju svete riječi: Pokazatelji su pokazali. Na putu smo za put.

A sada, evo konačno, možemo odahnuti. Sijedi letač na čelu jata gromoglasno je objavio: „Tu smo! Vidim njegov početak!“ Da citiram još jednu povijesnu izjavu: „Na početku smo puta da izađemo iz krize.“ Znači, postoji nada. Ima kontinuiteta. Prvo na putu za put, a sada, par godina kasnije, na njegovom stvarnom početku. Ima i putokaz. Piše: PUT.

Dakle, dragi Vi, našli smo put. Generacijski cilj je ostvaren. Sada se konačno možemo odmoriti.