Kada se trebala odigrati utakmica sa Turskom, gotovo svi u Hrvatskoj bili su uvjereni u pobjedu. Kako to znam? Saborski zastupnici ranije su završili zasjedanje. A onda ih je gomila otišla u Austriju, uživati u vjerojatnom slavlju. Pa, kada su zastupnici tako sigurni, zašto ne bi bio i ja?, mislio sam.
Po prvi put u životu otišao sam u kladionicu. Siguran u pobjedu, odlučio sam zaraditi nešto na tome. Razmišljao sam ovako: ako dobijemo-dvostruko zadovoljstvo. A ako izgubimo, ionako ću biti žalostan. Moj iskusni mentor iz klađenja me upozoravao da nikada ništa nije sigurno. Ali, kao i gomila Hrvata diljem domovine i svijeta, nisam vjerovao.
- Ma kako nije? Vidi kako dobro igramo!
- Pusti ti to…
- Ma daj, i pola njihovih igrača ne igra.
- Kako hoćeš…
- Ma 100 posto.
- Ok…uplati. 
Na dan utakmice narod je ključao. Zastavice, majice, sve je bilo crveno-bijelo. Još se poklopilo sa zadnjim danom škole. Klinci, mali odrasli ljudi, bezglavo jurcaju ulicama. Gađaju se vodenim balonima. Urlaju. Skaču. I oni su, kao i veliki, bili pod nogometnom hipnozom. Gotovo svaki je na sebi imao nešto na kvadratiće.
U kladionici totalna gužva. Gledaju koeficijente, računaju nešto u glavi, zamišljaju što će učiniti sa dobicima…
- 100 kuna na pobjedu Hrvatske!, ulazim.
Ljudi se okreću, evo još jedan naivac.
Cura na šalteru radi na punoj automatici. Uopće ni ne pogleda onoga koji se olako rješava svoga novca. Uzme mu papirić na kojem je zapisano što želi, ukuca i vrati  potvrdu. Nakon ovog tipa u šlapama, ja sam na redu. Brza transakcija.
- Izvoli. Hvala
Sada imam papir na kojemu piše koliko ću novaca imati u slučaju da Vatreni pobijede. Ali u isto vrijeme imam i podsjetnik na svotu koju sam potrošio. Imam nešto, a možda i nemam ništa. Nada… Zeznuta stvar.
Već znate što se dogodilo. Izgubili smo na jedanaestercima. Prvi put mogu s potpunom logikom reći tu množinu-"izgubili smo". Reći  "izgubili smo" ili "pobijedili smo" dok su jedni pretrčali desetak kilometara negdje u Austriji ,a drugi sjedili u fotelji sa pivom i čipsom, nije baš previše pošteno. Ali sada to ima nekog smisla. Igrali  su oni. Igrao sam i ja. I izgubili smo.
Otrežnjenje. Na što sam ja potrošio tu lovu? A mogao sam ići na sladoled. Pa poslije kupiti novine, sjediti u hladu i piti čaj. Poslije naručiti još jedan. Pa još jedan. Pa još jedan. Naposljetku bi se pretvorio u malu ali zadovoljnu fontanicu. A ovako nemam ništa. Klađenje je glupo…
Kada bi ljudi tako razmišljali, ne bi ih bilo puno koji se igraju. A kako Hrvatska ulazi u kapitalizam, sve ih je više i više. Ni u snu nisam mogao vjerovati da bi moji sugrađani mogli "popušiti" kasino i igraonicu na vrhu Tavera. A evo, prošetajte onuda pa ćete ih vidjeti. A bio sam spreman i kladiti se da Riječani neće pasti na tako jeftine fore. I opet bih bio izgubio.
Kako kladionice ne bi ostale bez ovih naivaca poput mene, koji igraju "na sigurno", nude primjere ljudi koji su dobili. I to dobili mnogo. A uložili malo. San svakog kockara. Kod većine ćete čuti priče kako je on, njegov prijatelj, ili jednostavno-jedan, imao takvu ludu sreću i dobio puno. Dakle-nade ima. Opet ona. Nada…Zeznuta stvar.
I sjetio se onih političara koji su jurnuli na utakmicu. Povjerovao sam da oni nešto znaju. A trebalo mi je odmah biti sumnjivo. Gospođa Sreća ne voli te glavonje. Ovi na brzinu izglasali neke tamo zakone po kojima ćemo mi živjeti i odjurili, da bi se mogli slikati uz naše, pobjedonosne dečke. Pa koja božica ne bi iskoristila prigodu i odvalila ih po tikvi. Pokunjeno su se vratili natrag. Bez riječi. Bez spektakularnog dočeka na Jelačić placu. Bez koncerta, Severine i guranja u kadar. Nije mi žao love, ako je ludnica završila.
Ali ona nikada neće završiti. Prve riječi nakon poraza bile su,  Ništa, idemo dalje, biti će još utakmica, još šansi za pobjeđivanje. Ne treba gubiti nadu. Biti će bolje!
O Nado, što nam to radiš?