Baš je neki dan jedna moja pacijentica bila na ultrazvučnom pregledu trbuha zbog nekih probavnih smetnji. Liječnik joj je utvrdio blago proširenje žučne vreće i savjetovao joj "neka se manje nervira". Savjet dobar, ali neprovediv. Ako za trenutak ostavimo žuč i unutarnje organe, onda utjecaj nervne napetosti možemo vrlo lako pratiti na svom tijelu. Napetost i sama po sebi označava blagi ili jači grč mišića, bilo jednog njihova dijela, bilo svih mišića na tijelu. Prvi se napnu mišići u području vrata i ramena. Ako u tom trenutku postanete svjesni vlastitie nervoze, automatski ćete opuštanjem za nekoliko centimetara spustiti ramena. To stanje, ako traje duže vrijeme i ako se svakodnevno ponavlja, vrlo lako dovodi do bolova u vratnom segmentu, glavobolja, vrtoglavica, trnjenja u rukama i cijelog niza drugih neugodnih problema. Kada se oni već pojave, nije ih moguće liječiti samo opuštanjem, već valja primjeniti konkretnu terapiju, ali njihov je osnovni uzrok stres. No, pravo pitanje ovdje jest kako se opustiti. Pa cijelog nas života uče samo tome kako da budemo napeti. Od osnovne i srednje škole, preko fakulteta do posla. Nevjerojatno je da većinu stvari i činimo pod stresom, te smo na njega toliko navikli, da je liječnička preporuka o nenerviranju sasvim neupotrebljiva, pa bila ona i najdobronamjernija. U takvom okruženju pronaći osobu koja na prvi pogled zrači mirom, staloženošću i zadovoljstvom, postala je prava rijetkost. Sedativi, koji se u ovoj zemlji koriste nemilice, samo su logičan nastavak cijele te priče. Pa, opet, izlaz postoji, samo je većina nas potpuno nesklona u to povjerovati. Naime, sasvim nam je jasno da kod slabosti tijela, loše kondicije i nemoći tjelesnog tipa, moramo vježbati, e ne bi li tijelo osnažili i doveli u stanje koje nam omogućuje normalan i kvalitetan život. A to vježbanje je proces. Neće se snaga i kondicija vratiti nakon prvih petnaest minuta i tri učinjene vježbe. U zavisnosti od problema potrebni su mjeseci ili čak godine upornog vježbanja da dođemo do cilja koji smo si postavili. Ono što nam je teško prihvatiti jest činjenica da je i um moguće utrenirati, ne samo nabildirati brdom informacija potrebnih za prolaz na nekom ispitu, već i dovesti u kondiciju koja će nam omogućiti smanjenu reakciju na stres. Taj je trening uma isto tako proces koji traje, a čak i onda kada se do cilja dođe, valja tako stečenu kondiciju i održavati redovitim vježbanjem. Zbog toga mi je žao kada vidim kako ljudi započnu sa vježbama opuštanja (a to u glavnom čine kada je voda već došla do grla) i vrlo brzo od njih odustanu, jer ne primjećuju drastičan pomak istog trena. U takvim im se situacijama sedativ čini brže i lakše riješenje. No, vježbe opuštanja djeluju, doista djeluju, ali kao i za svako vježbanje, potrebno je vrijeme dok se taj učinak pokaže. Vježbi opuštanja ima cijeli niz, od sustava yoge, preko različitih meditacija, autogenog treninga sve do muzikoterapije i sličnih izdvojenih metoda. I sve su dobre, ali samo onda kada ih se redovito primjenjuje. O njima i njihovim posebnostima, nekom drugom prilikom. Ipak, valja naglasiti da je teško ili nemoguće bilo koju od tih tehnika ili metoda usvojiti i naučiti putem pisanih uputstava. Ovdje je neophodan instruktor, trener ili učitelj, kako god ga zvali. Znam da učenje opuštanja zvuči pomalo smiješno, jer zašto učiti nešto što bi trebalo biti sasvim prirodno i prirođeno svakom čovjeku? No, u neprirodnom kruženju u kakvom živimo ponekad valja učiti sasvim prirodne vještine.