Nastavit ću malo temu o dugovječnosti od prije 2 sedmice. Svi su svjesni da epidemija raka, kakvu prolazimo danas, dosta skraćuje životni vijek. Medicina je više-manje nemoćna, a broj mrtvih podsjeća na vremena kada su harali tuberkuloza, gripa ili kuga. (Možda je sada osjećaj bespomoćnosti još veći.) I stalno se ponavlja teza da je rak u ekspanziji zato što ljudi žive duže. Uz to, neki liječnici tvrde da ćemo svi prije ili kasnije oboljeti od raka, samo ako živimo dovoljno dugo. Kako se prije 150 godina živjelo kratko, rak je bio rijedak. Mislite da je to logično?
Pozabavimo se činjenicama. Znamo da se prije 150 godina živjelo kraće gotovo isključivo zbog velikog pomora u prvih nekoliko godina života i zbog zaraznih bolesti (a zarazne bolesti su harale zbog loših higijenskih uvjeta). Tko je ovo izbjegao, živio je, u prosjeku, oko 75 godina. (Danas se živi 2-3 godine više. Uz svu naprednu medicinu.) Dakle, itekako je bilo ljudi koji su dugo živjeli, ali ni rak ni infarkt nisu bili među 10 vodećih uzroka smrti. Rekao bih da uvjeti za nastanak raka nisu postojali.
Ali, samo 50 godina kasnije stanje se drastično izmijenilo. Prema uzrocima smrti, infarkt je tada bio četvrti, moždani udar peti, a rak osmi. Jednostavno, pojavila se industrijska revolucija. Sve veće su migracije prema gradovima, sve je više velikih tvornica i pratećeg zagađenja. Istovremeno, pojavila se i potreba za bržom i jeftinijom hranom. Vrijeme bijelog kruha. I ne samo toga.
Pomaknimo sat na sadašnjost. Hrana na svakom koraku, opsjedaju nas brzi obroci, rokovi upotrebe te iste hrane sve su duži, a konzervansi sve prisutniji. Znamo li uopće što jedemo? Paradoks je potpun: usprkos obilju hrane (makar u razvijenom svijetu), barem svaki treći čovjek je pothranjen. Iz hrane se beskrupulozno uklanjaju prirodni sastojci, ali se istovremeno dodaju šećer, štetne masti i aditivi kompliciranih imena. Jedemo nešto što je na granici bezvrijednog. Posljedica svega je rast kilaže i – bolesti. Pogotovo kronične bolesti. Prilično je jasno da presudni utjecaj pri nastanku kroničnih bolesti, a pogotovo raka, nema starost. Zapravo, godine imaju utjecaj, ali u malo drugačijem kontekstu. Ako dovoljno dugo jedete bezvrijednu hranu ili udišete zagađen zrak, teške bolesti gotovo sigurno nećete izbjeći. Ali, to nije kodirano u našim genima i ništa nam nije suđeno, kako se obično misli. U genima su samo zapisani minimalni uvjeti, potrebni za opstanak. Tko je kriv što nam je lagodan život važniji od zdravlja?
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
