Nesanici ne mora uvijek biti uzrok bolest (ove ili one prirode) ili "neki strašni događaj". Ali, onome tko ne spava, ta činjenica je itekako strašna. Upitajmo se, što je s našim životima, "gdje je nestao čovjek?". Jesmo li pod stresom? Da ne govorimo o raznoraznim napetostima (posao, obitelj i ...). Zapravo, budimo iskreni prema sebi i liječniku - upitajmo se kako živimo. To može biti ključ problema, a ne nekakav ozbiljan faktor bolesti i slično. Htjeli i ne htjeli sve je danas materijalizirano, svi teže uspjehu, bogatstvu, svome mjestu u društvu, kao da je to biti ili ne biti opstanka na ovom planetu. Kao neko mjerilo vrijednosti. To, složiti ćete se nije fiziološki, nije dobro, to "razdire tijelo i psihu". A onda nije dobro ni za naš san, koji je najbolji pokazatelj našeg duševnog i fizičkog zdravlja. Sve je visoko modernizirano, moramo biti u tijeku, moramo ponovno u "školu", inače ćemo biti pregaženi, i to što brže, što brže, prije nekog drugog. Ali, jesmo li na sve to biološko-fiziološki spremni, baš ovaj tren. I zašto tako ubrzano? To što se trudimo, sigurno je pozitivno, ali, za to sve plaćamo i cijenu. Naime, ne spavamo, pa i dalje ne spavamo, ali, ovo što smo samo malo nabrojali, daje nam ugodan život, udobnost, standard je sve viši, napredujemo u poslu. Ali cijena je, ponavljam, visoka. To bi se nazvala - bolest civilizacije. Prekomjerno debljanje, raspad obitelji, stresovi, srčani i moždani infarkti, sve učestalija pojava alkoholizma, a da ne govorimo o prekomjernom pušenju. A nećete vjerovati, iako nazigled uspješni - ova populacija o kojoj govorimo je, i bez ovih komplikacija, neizmjerno nesretna (za razloge sada nema prostora) i tako u nedogled. A san? Ako je spavanje i dobro spavanje - barometar našeg zdravlja, a ako smo gore sve pročitali, jasno vam je da ga ti ljudi odavno nemaju. Da napravimo malu digresiju, koja će se učiniti kontradiktornom. Uz svu prezauzetost, činjenica je da su većina ljudi prekomotni (zašto uvijek autom i kada to nije potrebno, zašto liftom, zašto ono klasično "dodaj mi, donesi mi"). Pored svega, šulja se kult nenaprezanja, a sve se podredilo ovom fenomenu. Mora sve biti komotno. I evo večeri. Nismo ni svijesni, imamo višak fizičke snage (mogli smo bar doći pješke do kuće, popeti se stepenicama do stana - naravno to su simbolične sitnice). Eto, u jednom dijelu slučajeva taj san nije ni zaslužen. Opet treba ponoviti. U svemu ovom ritmu ubrzanog i teškog života, san treba zaslužiti, a da ne spominjemo autore koji govore da se u dalekoj, dalekoj podsvijesti želimo vratiti u "bezbrižni" život u maternici. No, nećemo mi ići tako daleko. Naime, iako smo se stvarno naradili, liječnik će vam, nizom jednostavnih stručnih uputa i shema pomoći da "san trči za vama", a ne da ga vi ležeći u krevetu željno priželjkujete, čekate i pijete tablete.