Već petnaetak dana glađu i šutnjom štrajka riječki kazalištarac Bosnimir Ličanin (tekst sam pisao u nedjelju, stoga ako se nešto promijenilo…). Bori se protiv očiglednog propadanja kulturnog života u Rijeci. I protiv toga što mladi svoju perspektivu vide ili u drogi ili u inozemstvu (a neki i u učlanjenju u kakvu političku stranku). Nažalost, u toj borbi je uglavnom usamljen. Iako ima mnogo istomišljenika. A kakvo je stanje u Rijeci? Zar je zbilja kultura pala na tako niske grane da njeni ključni ljudi svoje nezadovoljstvo izražavaju štrajkom glađu? (Prije koju godinu na isti čin odlučio se i voditelj amaterskog kazališta “Viktora Cara Emina”, Siniša Posarić. Bez uspjeha. Gradske strukture oglušile su se na njegove zahtjeve.). Sudeći prema karnevalu, sve je u redu. Novaca ima u izobilju. To se može zaključiti i gledajući gradsku televiziju, Kanal Ri. Bogata scenografija, nasmijani voditelji… Prošetate li se Korzom, ugledat ćete prepune kafiće nasmijanih i vedrih mladih ljudi. Izgleda da je sve u redu. Što im fali? Odgovor je jednostavan. Oni nisu ni svjesni što bi mogli imati. A to što bi mogli imati može vam ispričati svaki srednjovječni građanin. Brojni plesnjaci, koncerti, priredbe, kaz. predstave… Svega je toga u ovom gradu bilo prije 20-30 godina. A svega toga sada nema… Tko je za to kriv? I da li mi tako nešto uopće želimo u našem gradu? Osobno ne poznajem gosp. Ličanina. No znam ga preko njegovih predstava i preko ljudi koji o njemu pričaju sve najbolje. Pa zašto onda ja, ako ga ne poznajem, uopće idem nešto pisati na tu temu? Srijeda, 20. lipnja. U novinama članak pročelnice odjela gradske uprave za kulturu prof. Branke Renko-Silov. Burno reagira na Bosnimirov tekst kako kultura propada i kako njegovo kazalište ove godine nije dobilo ni kinte od grada. I pravda se argumentom da je, citiram: "Prema dostupnoj evidenciji Grad Rijeka u proteklih osam godina Otvorenoj sceni Belveder doznačio ukupno 353.180,02 kuna." Zbilja velika svota. Ali samo na prvi pogled. Ponovit ću ključni dio citata. To, dragi Vi, nije visoka cifra, koju je gospođa Silov željela istaknuti. To je onaj nezamjetni podačić: "u protekih osam godina". Zatim sam odlučio računati. Ako je kroz 8 godina toliko gradske love isplaćeno jednom kazalištu (koje animira mlade, izvodi predstave na veliku radost građana, promiče kulturu itd.) koliko je naše love kroz isto razdoblje isplaćeno jednom gradskom službeniku. Uzmimo za primjer da je taj službenik pročelnik odjela gradske uprave za kulturu. Dakle, gospođa Renko-Silov (koja ne animira mlade i ne izvodi predstave na veliku radost građana). I uzmimo, opet za primjer, da ona ima netto plaću od 6.000,00 kuna. Idemo: 6.000 kuna mjesečno puta 12 mjeseci je 72.000 kuna godišnje; i to još puta 8 godina… Rezultat: 576.000 kuna netto. Gotovo 223.000 kuna više od kazališta. Ponovit ću još jednom, tek toliko da potvrdim. Jedno kazalište je kroz 8 godina od grada dobilo 353.180 kuna, a jedan službenik 576.000 kuna netto (hipotetske plaće). Sva prepucavanja o broju igranih komada, manipulaciji javnošću i sl. nakon ove jednostavne(procijenjene) računice padaju u vodu. Gradska lova je naša lova. Ukoliko to znamo, jedno pitanje se nameće samo od sebe: što želimo s našom lovom? 1. Kazališta? Predstave? Zabavu? 2. Činovnike? Birokrate? Dosadu? Izgleda da koštaju gotovo isto. Čak je ovo drugo i dosta skuplje. Svojim pasivnošću samo idemo u prilog održavanju postojećeg stanja. A u takvom stanju našom lovom raspolažu ljudi koji je (u ime građana) troše onako kako najbolje znaju.