Vlasništvo na nekretninama stječe se u velikom dijelu nasljeđivanjem. Upozoravam na neka sporna pitanja ili pak na suprotna stajališta sudske prakse kod primjene Zakona o nasljeđivanju u daljnjem tekstu: ZN, (Pročišćeni tekst, "Službeni list", br.42/65, 44/65.ispr., 47/65.ispr., 43/82, 72/82, "Narodne novine", 47/78. i 53/91.). U ostavinu ne spadaju nekretnine koje ostavitelju (umrlom) nisu pripadale, bez obzira na to jesu li u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, jer je moguće da se ostavitelj doduše pojavio kao kupac nekretnine te ih je uknjižio na svoje ime, ali ih zapravo nije kupio za sebe, već za drugu osobu koja je bila stvarni kupac. Vrijedi i suprotno; okolnost da nekretnina nije upisana u zemljište knjige nije zapreka da bude predmet ostavinske imovine. Pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju jest imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike. Dosljedno tom pravilu, kad je primatelj uzdržavanja još za života imao pravo tražiti raskid ugovora iz razloga što druga strana ne izvršava svoju obvezu, njegovi nasljednici mogu na toj osnovi tražiti raskid ugovora. Zbog boljeg razumjevanja gornjeg, citiram: članak 122. ZN-a: - st. 1.: Ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, ili određenog dijela tih stvari, čija je predaja davaocu uzdržavanja odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju). - st. 4.: Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca. članak 124. ZN-a: Davalac uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će on odgovarati za njegove postojeće dugove određenim vjerovnicima: SUDSKA PRAKSA: 1. Uzdržavanje uglavnom obuhvaća ne samo brigu o prehrani nego i o njezi i zdravlju uzdržavane osobe. 2. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može (djelomično) biti ugovor o darovanju ako postoji prevelik nerazmjer između činidbe otuđivatelja imovine i protučinidbe davatelja uzdržavanja. 3. Ako je uzdržavanje po ugovoru o doživotnom uzdržavanju (prema čl. 122. ZN) trajalo tako kratko vrijeme da je vrijednost danog uzdržavanja neznatna prema vrijednosti imovine koju je davatelj uzdržavanja (tuženi) primio, tada se radi o darovanju, odnosno o mješovitom ugovoru s pretežitim darovanjem pa je utemeljen tužbeni zahtjev nasljednika (tužitelja) na umanjenje ostaviteljičinih (primatelj uzdržavanja) raspoložbi u korist tužitelja (prema čl. 39. ZN). 4. Pobijanje ugovora o doživotnom uzdržavanju nije osobno pravo i ono prelazi na nasljednike. Po mišljenju suda, ostaviteljevi nasljednici stupaju u sva prava ostavitelja, pa tako i u pravo pobijanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali to samo onda kad su se već za života ugovornih stranaka stekli uvjeti za takvo pobijanje. 5. Pravno je nevaljan ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen suprotno javnom moralu i dobrim običajima.