Plati struju, plati plin, plati vodu… Kome? Nije bitno-što te briga ako ti
je jeftino. Građani Hrvatske postaju
ljudi koji igrom slučaja žive na ovom teritoriju. Potrošači. Konzumenti.
Korisnici... Tržište.
Ovo ljeto, uoči i nakon ulaska u Uniju, Hrvate su zapljusnula poskupljenja
a sve više ih zapljuskuju i rastuća porezna opterećenja. Sve su to valovi koji
su nastali nakon tektonskih poremećaja nagle promjene društvenog uređenja i
prilagođavanja svojih zakona zakonima drugih država. Osim toga što plešemo po
valovima koji su daleko od očekivanih, i splav na kojemu se nalazimo krhak je i
nestabilan. Država je opasno prezadužena, građani su sve siromašniji, a
rasprodaje se sve više i više državne imovine.
Dobar dio velikih državnih firmi već je u privatnom vlasništvu, poneki i
nakon zloćudnih intervencija naših vlastitih političara i vođa.
Kako je država u sve većem i opasnijem financijskom manjku, poduzete su sve
mjere da se iz građana isiše što je moguće više novaca. Najnoviji način na koji
se to postiže je nedavno povećanje cijene benzina. To, da se na benzinu može
najbrže i gotovo sigurno izvući novac uči se već na prvoj godini ekonomije,
kada se uče osnove ponude i potražnje. Bez goriva ljudi baš i ne mogu, pa će
plaćati skuplju cijenu. Nemaju izbora. Slično je i sa cigaretama. Dakle,
povećavaju se porezi, prodaje se državna imovina. Ali, hej, u Europsku Uniju
možete ući samo sa osobnom iskaznicom!
Posebno su mi zanimljiva opravdanja izabranih vladajućih kojima opravdavaju
te svoje „nepopularne mjere“.
Primjerice, posebno mi je interesantna, naravno, i šokantna nedavna izjava
ministra financija kojima opravdava i umanjuje važnost „monetizacije“hrvatskih
autocesta. Dakle, citiram: „Moram reći da vrlo teško razumijem tu raspravu jer
polako dobivam dojam da će netko spakirati autoceste u kovčege i odnijeti ih
izvan Hrvatske“.
Reakcija je to na brojne primjedbe i bojazni koja su građani izrazili zbog
dugoročnog najma autocesti, žila kucavica države, najpovoljnijem ponuđaču.
Parafrazirano, ministar je svojem uplašenom stadu poručio da se ne moraju ništa
brinuti jer će ceste i dalje ostati ovdje, u Hrvatskoj. A kasnije je i dodatno
obrazložio svoju misao: „Poruka građanima je jasna - ne plašite se onih koji
stvaraju cirkus i koji vas neobjektivno informiraju. Morate samo pratiti
kvalitetu toga ugovora, jer ako netko odgovorno upravlja i ako nisu visoke
cestarine građanima je svejedno upravlja li njima država, bilo koji stranac ili
domaći investitor."
- Tko stvara cirkus?
- Ja?
- Ne, ti?
- Ti?
-
Ja?
Što god da se proda, to i
dalje ostaje u Hrvatskoj. A građanima bi trebalo biti svejedno tko upravlja. To
bi možda i moglo proći kada ti isti građani ne bi bili i vlasnici tih istih
autocesta i firmi. Građani republike Hrvatske donedavno su mogli slobodno reći,
ovo je moja zemlja. Ovo su moje firme i moje autoceste. Novac od njihovog
korištenja i profit koji ostvaruju slijeva se u državni proračun i plaća
školovanje moje djece i mirovine mojih umirovljenika. No, prema izabranom
državnom činovniku, to pravo koji oni brane, to je verbalni cirkus. Jer,
hrvatski građani su obični korisnici. Kao i bilo koji drugi stranac koji se
vozi cestom. Plati cestarinu i ide svojim putem. Slično vrijedi i za ostale
firme. Plati struju, plati plin, plati vodu… Kome? Nije bitno-što te briga ako
ti je jeftino. Građani Hrvatske, nastavi li se taj pristup, postaju ljudi koji
igrom slučaja žive na ovom teritoriju. Potrošači. Konzumenti. Korisnici…
Tržište.
„…građanima je svejedno
upravlja li njima država, bilo koji stranac ili domaći investitor…"
Ako je tako, zašto bi netko uopće htio kupiti ili pokrenuti neku firmu?
Zašto mu jednostavno ne bi trebalo biti svejedno? Tu pitanje ostavljam na ljetnom premišljanju.
