Nakon dugo vremena nad Rijekom je zasjalo sunce. To ne mislim u prenesenom značenju, nego doslovno, bio je sunčani dan. Šećući Rijekom tog lijepog sunčanog ponedjeljka, opet sam promatrao boje. Ono sivilo grada koje svakodnevno gledamo bilo se polako prebacilo i na lica sugrađana, ali sada se naglo povuklo i predalo svoje mjesto šarenilu. I mogli su se vidjeti osmijesi. Građani ne mogu odoljeti škakljanju sunca. Ako ništa drugo, jaka svjetlost tjera nas da žmirimo te tako zatežemo mišiće lica, a to mrštenje i žmirkanje nalikuje na osmijeh. Sunce je uvijek nasmijano. Osim te radosti koju je izmamilo, bolje osvjetljenje pokazalo je i neke manje lijepe stvari. Ne znam da li ste primijetili, ali kod nas je siva dominantna boja. Ako se odlučimo nazvati je tako. Bojom. Jer sivo nije ni tu ni tamo. Ništa. Pokušao sam zamisliti kako bi izgledao grad kad ne njegovu mjestu ne bi bio grad. Kad bi bio samo jedan brežuljak pored velike delte Rječine. I svuda uokolo more. Bi li bilo zeleno i plavo? Ili smeđe od pijeska? Bilo je lijepo, zar ne? Da, ali onda su se na to lijepo mjesto naselili ljudi. Sagradili veliku sivu luku. Pa smrdljivu rafineriju. I još nekoliko tvornica. Napravili industriju. Kad su počeli dobivati novce za svoj rad, počeli su graditi kuće i rađati djecu. I polako se šuma povlačila pred naletom betona i ljudskog mesa. Ubrzo su dobili izbetonirani centar grada. Onda su u taj perspektivni grad počeli dolaziti ljudi iz okolnih mjesta. I graditi kuće u predgrađima. Taj se proces i dalje odvija. Pogledajte samo kako se množe novonastala naselja. Grade se košnice na Škurinju, Srdočima. Prije je i ondje bila šuma. Stari se sjećaju da su znali vidjeti i srne. Danas su tu autobusne stanice. I sve je sivo. Sva ta naselja sagradili su ljudi da bi imali gdje živjeti. A da bi sagradili, morali su raditi. Da bi imao, moraš kupiti. Da bi kupio moraš zaraditi. Da bi zaradio, moraš prodati. Da bi prodao-moraš imati kupca. A kupcu moraš dati do znanja da postojiš. Reklamom. Velikom reklamom. Jer, što je veća, to će je više ljudi vidjeti. Što je nametljivija, to će je bolje primijetiti. Što je šokantnija, to će je bolje zapamtiti. Tu se opet vraćam na sivi grad. I sunce koje ga je osvijetlilo. Kao što na livadi sunce osvijetli žuto cvijeće koje onda blješti, tako i u umjetnoj, sivoj, šumi grada sunce pokaže njegove cvjetove. Reklame. Široko otvorenim očima nategnutima od svjetla upijao sam raskoš novih modela mobitela, povoljnih kredita i nilskih konja. Uživao u opojnim mirisima novih automobila, najnovijih novina i super povoljnih knjiga. Za adekvatnu "povoljnu" svotu svaki od tih svjetova može se ubrati i uživati kod kuće. A može kupiti i sjeme-na kredit. Ali ako se netko usudi ubrati cvijet ovdje, na licu mjesta, otrgnuti ga sa zida... - slijede kazne. Civilizacija ima stroge ekološke zakone. Ne gazi i ne beri cvijeće-da i drugi mogu uživati u njemu. To pravilo iz nacionalnih parkova preselilo se i u gradove: Ne trgaj reklame i ne šaraj po njima. To je kažnjivo djelo. U Parizu upravo traje suđenje "vandalima" koji su se usudili trgati plakate. Naime, oko 270 ljudi je uhićeno jer su smatrali da imaju pravo ne gledati reklame po zidovima (detalje potražite malo dalje u Burzi, pod rubrikom "zanimljivosti"). Trgali su reklame jer misle da imaju pravo odlučivati što će gledati. A reklame usred grada jednostavno skreću pogleda na sebe. Htjeli, ne htjeli, vi ih gledate. I htjeli, ne htjeli, one utječu na vas. Prvo smo livade i more ofarbali u bljutavu sivu boju i zabetonirali. Zatim napravili tisuće zgrada. Na kraju smo po njihovim sivim zidovima povješali poruke koje nas potiču na kupnju i koje nas šokiraju, uznemiruju, skreću pažnju... A sada ih više ne smijemo ni skinuti. Čak niti pošarati. Jer slijedi kazna. Jer je to protiv zakona. A betoniranje livade nije protuzakonito?