Negativna uvjerenja i njihovi učinci

Znate li što je to samo­ispu­njujuće proročanstvo? Ukratko, kada očekujemo da će se nešto dogoditi, ponašamo se tako da povećavamo vjerojatnost ispu­njenja vlastitih očekivanja. Ka­da se radi o teškim bolestima (primjerice, o raku) to može biti i dobro i loše. Čak i istraživanja potvrđuju da se teško bolesni pacijenti s pozitivnim stavovima bolje oporavljaju od pacijenata koji su bili u relativno boljem stanju, ali su ih gušili negativni stavovi. Ali nezgodno je to što će ljudi prije povjerovati kako postoji odnos između umiranja i negativnih očekivanja nego između oporav­ka i pozitivnih očekivanja. Što je najgore, čak i pacijentovi pozitivni stavovi često nisu od­raz njegovih pravih osjećaja, već se tako ponašaju kako bi udo­voljili svojoj okolini. Apa­tija, depresija i gubitak volje za životom čine tešku situaciju još puno težom i samo ubrzavaju kraj.

Puno toga ne ide na ruku teško oboljelima. Uvjerenja o raku u našem društvu su izra­zito negativna. Dakle, kod ve­ćine se uvriježilo da je rak si­nonim smrti, a pokušaji lije­čenja su zastrašujući i neučin­koviti. Svako malo netko iz bliske okoline umre od iste ili slične bolesti. A hrabrost teško oboljelih, o kojoj se toliko go­vori, zapravo je hrabrost gle­danja u oči vlastitoj neminov­noj smrti. Znate li kako ljudi inače razgovaraju o onkološ­kim bolesnicima? Ton razgo­vora bitno se mijenja, nastupaju periodi vrlo nelagodne ti­šine, mnogi ne znaju kako bi se uopće ponašali. Oboljele pone­kad izbjegavaju i najbliskiji prijatelji. Atmosfera zna biti prestrašna. U zraku se osjeća za­dah smrti.

Možda nesvjesno, ali tragi­č­ni skup negativnih očekivanja prenose i liječnici. U mnogim slučajevima to se izražava kroz izbjegavanje pacijentovih pita­nja, odnosno izbjegavanje suo­ča­vanja s realnošću. No, pacijenti (na temelju verbalne i ne­verbalne komunikacije) relativno lako ocijene liječnikov stav. Izbjegavanje pravih odgo­vora za njih samo znači da ne­će preživjeti.

Bolesnicima nije potreban očaj, već nada. Znam da će sada mnogi spominjati “lažnu na­du”, ali i realna očekivanja. Niš­ta ne jamči oporavak, ali svatko bi se trebao nadati, čak i ako postoji velika mogućnost da će se razočarati. Životni stav bez nade je pesimizam, a baš to je odgovorno za puno toga lo­šeg u našim životima. Znajući nešto o tome, lakše je promijeniti i uvjerenja. Ništa neobič­no ako vam to spasi i život. Ishod liječenja je uvijek bolji ako ste uvjereni u uspjeh. A mogli bi, na kraju, reći i ovo: Pozitivno očekivanje ne jamči uspjeh u braku, ali povećava vjerojatnost da će brak biti dobar.