...jer ga nisam dobro vez'o lancem... kaže u jednoj svojoj pjesmi jedna svojevremeno vrlo popularna grupa sa prostora bivše nam države. A radilo se u toj pjesmi o Amsterdamu, gradu kojega od milja zovu ili najmanjom prijestolnicom Evrope ili naprosto Venecijom sjevera. I nije stvar samo u biciklima, a još manje o krađi. Mislim da sam se po prvi puta u jednom evropskom gradu, a vidio sam ih mnogo, osjećao kao provincijalac. Tu ne mislim na životni standard, koji je neusporediv sa ovim našim hrvatskim i riječkim, već na ozračje koje u njemu vlada i na odnos ljudi prema samima sebi i prema svojoj okolini. Kontrasti koji vladaju na tako malom prostoru, teško su mi bili zamislivi, jer školski i ini odgoj kojeg većina od nas dobiva na ovim našim prostorima u glavnom je u crno- bijeloj tehnici, pa tako predrasude često postaju do te mjere ukorijenjene da ih se teško osloboditi i onda kada shvatite da su samo predrasude. Taj grad, o kojem se raspredaju mnoge priče, a među mladima je popularan kao jedino relativno dostižno mjesto na kojem legalno mogu popušiti joint, u stvari je skup svih ljudskih različitosti pod kapom nebeskom. Od činjenice da nema rase koju nećete sresti na cesti, preko visoke tolerancije vlasti na lake droge, pa sve do opće društvene tolerancije na sve moguće ljudske različitosti i potrebe. Takva sredina nema potrebe silom asimilirati pridošlice, već se taj proces odvija sasvim spontano. Tako su i neki Riječani ili Zagrepčani koji već godinama žive u Amsterdamu postali veći Nizozemci od Nizozemaca samih. S druge strane takva sloboda ponašanja i življenja, oslobođena bilo kakvih moralnih ili kvazi-moralnih ograničenja u sprezi sa materijalnim blagostanjem i s potpunom lakoćom pronalaženja pristojno plaćenog posla, čini se da smanjuje količinu opće i individualne frustracije, pa su tako Amsterdamci nevjerojatno ljubazni i susretljivi. To vam omogućuje da sami odredite svoju turističku rutu i vidite ono što vas zanima i bez klasičnog turističkog vodiča, te da osjetite pravi puls života van zidina poznatih muzeja, palača i ostalih razvikanih mjesta koja prečesto posjeduju jednaki miris bez obzira u kojem se dijelu Svijeta nalazili. Bicikli su pak priča za sebe, kao i činjenica da u centru grada gotovo nikada nema prometne gužve. Razlog je tomu prije svega visoka cijena parkirališnog prostora kojeg većina građana može, ali ne želi plaćati, pa stoga koristi dobro organizirani javni gradski prijevoz (napose tramvaje). To je i preporuka našim gradskim ocima. Dakle nije samo stvar u tome da jedan sat parkiranja košta koliko i u Amsterdamu, već da se i u Autotrolej uvede red koji će nam svima omogućiti pravi izbor i dati za pravo kada odlučimo ostaviti metalne ljubimce ispred stanova, a na posao krenemo autobusom. Bicikli vjerojatno u Rijeci nikada neće zaživjeti kao u Nizozemskoj, naprosto zbog konfiguracije terena. Ravan kakav jest, Amsterdam je idealno mjesto za vožnju, a nerijetko se mogu vidjeti i dvoje ljudi na istom biciklu, kao i majka ili otac sa djetetom. Osim što je praktično, a opet dovoljno brzo, bicikl je i rekreacija i to u ovom slučaju redovita. Pa tako ljudi s jedna strane štede novac koji bi potrošili na benzin i parkiranje, zatim štede vrijeme koje bi im izmaklo u gužvi i čekanju na tramvajskoj stanici, te kao treće, a ponekad i potpuno nesvjesno, svakodnevno i više puta na dan rade tjelovježbu, za koju možda u drugim uvjetima ne bi imali niti vremena niti volje. Kako je vožnja biciklom jedan od najpoželjnijih načina treninga za srce i krvožilje, raduje me kada i po našem gradu vidim mlade i manje mlade ljude na dvokotačima.