Nemam vremena

Naslov ovog teksta upravo je jedan od najčešćih op­ravdanja za nebrigu o stanju lokomotornog sustava. Vjež­banje kao jedini pravi način održavanja vlastitog tijela u kondiciji traži, osim volje, i nešto vremena. No koliko je to nešto, ne slažemo se niti mi u struci koji najviše i promoviramo fizičku aktivnost. Mišljenja sam da bi sasvim dovoljno bilo tri puta po sat vremena na tjedan fizičke ak­tivnosti srednjeg intenziteta. Ali ta tri sata mnogima predstavljaju upravo noć­nu moru. Jer, gdje do vraga da nađu toliko prostora u svom prenatrpanom dnev­nom ritmu još i za posjete kojekakvim teretanama, dvo­ranama ili nekim drugim mjestima koja su zgodna za fizičku rekreaciju?

I sam živim jedan prilično hektičan život, u kojem je po­sao na prvom mjestu, te su za sve ostale aktivnosti ter­mini kratki i rijetki. Ipak, naišao sam nedavno na statistiku koja me je nasmijala i u isto vrijeme navela na raz­mišljanje. U njoj su autori pretvorili dnevnu potrošnju vremena u dane tijekom jed­ne godine, što po pojedinim aktivnostima izgleda ovako.

Dakle prosječan urbani čovjek, pod uvjetom da 8 sa­ti dnevno radi i isto toliko spa­va, godišnje: - 4 dana po­troši ispijajući jutarnju kavu - 8 dana provede čitajući no­vine - 18 dana je zavaljen u naslonjač ispred televizije - 9 dana se brine o vlastitoj higijeni - 5 dana sjedi u toaletu - 9 dana vozi automobil…

Kada bi smo istu matematiku primijenili na vjež­banje prosječno tri sata na tjedan, tada bi isti taj gradski čovjek na održavanje svoje kondicije godišnje utrošio samo 6 i pol dana, što je manje čak i od utroška na čitanje novina. Još je jedan podatak prilično šokantan, a to je da godišnje na svijetu umire dva milijuna ljudi od posljedica nedostatka kretanja. U prosječnom ljuds­kom vijeku od sedamde­se­tak godina, čak će sto i če­trdeset milijuna ljudi um­ri­jeti poradi istog razloga. 

Mnogo, mnogo više će ih proći kroz bolove i patnje zbog nekretanja, ali će umrijeti od drugih razloga. Sve to govori u prilog činjenici da se naprosto ne brinemo do­voljno o sebi i svom lokomotornom sustavu. Statistika go­vori da se čak i za automobil brinemo više no o sebi. Tako vlasnik metalnog ljubimca na njega godišnje potroši dan i pol (samo na tankanje benzina i redovito pranje, a bez vožnje).

A rješenje je tako jedno­stavno. Ono, doduše zahtjeva tek nešto napora u po­četku kako bi se stvorila navika, dok kasnije sve teče prostom inercijom. Sjetite se kako su vas kad ste bili sas­vim mali roditelji učili redo­vitom pranju zubi. Rijetko koje dijete u toj dobi razumije da je higijena usne šuplji­ne strahovito važna. Kasnije, a tako je i danas, ne možete zamisliti izlazak iz kuće ili odlazak na počinak bez čet­kice i paste za zube. Vjež­banje je slično pranju zubi. Ono je redovita higijena lo­komotornog sustava i za nenavikle predstavlja napor na početku, dok za one dru­ge to je potreba čije ispu­njenje ništa ne može dovesti u pitanje.