Slugama naroda oni sebe zovu. Rade onaj posao za koji mi, obični građani, nemamo vremena ni volje. A, misle oni, ni pameti. Oni vladaju umjesto nas. Naše sluge nama organiziraju državu, sređuju situaciju sa susjedima, formiraju policiju koja nas brani od nepravde i ustrojavaju sudove ako do nje ipak dođe. Osiguravaju nam povoljne uvjete za život i rad. Tako da se mi ne bi previše opterećivali svim tim tričarijama. Za te tričarije sluge naroda naplaćuju proviziju u vidu poreza i drugih davanja. I tako narod sa vlašću živi u sretnoj simbiozi. Mi njima pare-oni nama služe. U taj životni ugovor uplela se i crkva koja svojem narodu nudi duhovne usluge. Tako da se ovi ne moraju previše zamarati pitanjima: Tko sam? Odakle dolazim? i Kamo idem? Odgovore nude za sitnu proviziju. Pitanja samo oduzimaju vrijeme. A vrijeme je bolje koristiti za rad zar ne? Za rad u tišini. I svi zadovoljni. Mi radimo bez problema koje umjesto nas rješavaju drugi. Država pokriva svjetovne a crkva duhovne. Za cijenu od otprilike petinu svoje zarade građani imaju priliku uživati u svim blagodatima njihovih rješenja. Doduše, nije da baš imaju nekog izbora, ali to nije niti važno. Problemi nastaju kada ti sluge naroda pomisle da narod ovisi o njima i da ne bi mogao bez njih. Pa se počnu pitati: A što bi narod bez osobnih iskaznica i putovnica? Ne bi mogli putovati svijetom…, što bi bez policije i vojske da ih štiti? Bez sudova da na njima traže pravdu? Što bi bez Sabora i premijera? Bili bi nemoćni-puni problema. I tako sluge pomisle da narodu trebaju… Prvo što učine je da si povise naknade za svoj mukotrpan rad. A onda si ih povise još malo. Zatim pomisle da su drugačiji od naroda kojemu služe. Da su nekako…bolji. Poput pijanca, koji nakon alkohola za sebe misli da je pametniji, spretniji i hrabriji, i sluge se opiju služenjem. I tada više rade, a manje misle. Počnu se oblačiti drugačije od ostatka(bolje) i voziti nekakvim drugačijim(boljim) automobilima. Na kraju izmisle i svoj vlastiti(bolji) jezik. Onda se zazidaju u palače i počnu: donositi odluke. Za dobrobit naroda. I tu za narod počinju pravi problemi. I svjetovni i duhovni. Mogu oni podnositi i poreze i redove na šalterima i novogodišnje čestitke. Mogu trpjeti političko agitiranje na misama. Mogu ih gledati kako se voze u skupim autima i prave pametni. Mogu im čak i dopustiti da im dijele hranu pa čak i ljube djecu. Ali kada počnu donositi odluke za njihovo dobro-tada počinje zlo. Takvih zala mi smo se u Hrvatskoj nagledali. Naše sluge su već odavno mrtve pijane. Gotovo svaka odluka koju su donijeli radi našeg dobra morala se nakon nekog vremena povući. Jer se ispostavilo da nije dobra. I da bi bilo bolje da nisu ništa ni radili. A od svih odluka najgore su one prije kojih su razmišljali. I koje su zajednički izglasali. Što više slugu glasa za neki zakon to možete biti sigurniji da je on-pogrešan. Zakon o zabrani rada nedjeljom bio je blaženo dijete začeto brakom crkve i države. Dijete koje je trebalo spasiti ugrožene radnike od iskorištavanja i građane od pretjerane nervoze. Predivno dijete koje je trebalo sve učiniti sretnima. Naravno, kao po pravilu: rezultat je potpuno suprotan. Dijete je rođeno sa velikom glavom, malim tijelom i sićušnim nogama. U državi sa ogromnim brojem nezaposlenih ljudi zabranjen je rad. Sada su trgovci nervozni, a građani se iskorištavaju. Bespomoćni i gladni tumaraju gradskim ulicama u potrazi za koricom kruha. Jer su njihove sluge željele da gospodari budu sretni. I tako su građani, koji su drugima dopustili da misle umjesto njih ispali izigrani. I nisu rijetki koji su se vratili u prvotno stanje samodostatnosti: i počeli sami peći svoj kruh. Kao u stara dobra vremena.