Jedno od stanja koje se okrivljuje za cijeli niz oboljenja na lokomotornom sustavu, od hrskavičnih oštećenja u koljenu, pa sve do križobolja, svakako je nesrazmjer u dužini nogu, ili jednostavnije rečeno, stanje u kojem je mjerenjem dokazano da je jedna noga kraća od druge. Lako je razumjeti teoriju koja se skriva iza te tvrdnje. Naime, ako vam je jedna guma na automobilu šira za nekoliko centimetara od drugih, svakako ćete s vremenom imati problema za upravljačem, a kasnije će doći i do drugih oštećenja na samom podvozju, zar ne? Tako je i sa ljudskim tijelom, u koliko postoji nejednaka dužina nogu, za očekivati je da će ona sama po sebi uzrokovati oštećenja negdje na sustavu za pokretanje. Zbog toga se danas, gotovo u pravilu prepisuju povišenja pod petu, ili ulošci sa ugrađenim povišenjem za onu nogu koja je mjerenjem detektirana kao kraća. Sve do sada stvar izgleda vrlo logična, ali.... Kada bi izmjerili dužinu nogu bilo kojih deset ljudi iz svoje okoline, čak njih sedam imalo bi nesrazmjer u toj dužini za najmanje 5 milimetara ili više. Osim toga metode mjerenja koje upotrebljavamo, pa čak i one nove, kompjuterske, iznimno su neprecizne. Naime, stvarno odstupanje u dužini ekstremiteta može se točno izmjeriti isključivo RTG snimanjem, što je iznimno nepraktično, te se količina zračenja koju čovjek treba podnijeti u tu svrhu ne može pravdati potrebom za točnom izmjerom dužine ekstremiteta. Jedna američka studija provedena ranih devedesetih na 21 pacijentu koji su mjereni klasičnim postupcima, pa su zatim ti rezultati provjeravani RTG snimkama pokazala je poražavajući rezultat. Ne samo da je nepreciznost klasičnog mjerenja bila dokazana, već u 13% ispitanika pogrešno je ustanovljena koja je noga kraća! I još nešto. Čak i kada nedvosmisleno i točno utvrdimo koja je noga uistinu kraća, još uvijek treba detaljno razlučiti što ta činjenica znači! Stvarno skraćenje jedne noge može uzrokovati razlika u dužini kostiju (što je vrlo rijetko), te smanjenje debljine hrskavice u jednom ili više zglobova na jednoj nozi kao posljedica degenerativnih procesa (što nije često stanje, a i do trenutka skraćenja jednog ekstremiteta najčešće je već postavljena dijagnoza). Funkcionalno skraćenje (možemo ga zvati i prividnim) vezano je najčešće za disbalans snage ili skraćenje nekih mišića donjeg ekstremiteta, posebice u kuku. Drugi uzrok prividnog skraćenja jednog ekstremiteta može biti skolioza (iskrivljenje) kralježnice u njenom donjem dijelu, kada ona na jednu stranu povlači cijeli kuk i zdjelicu, pa noga u funkcionalnom smislu može djelovati kraće u odnosu na drugu. Kod stvarnih skraćenja, povišenje u formi petnog jastučića, uložaka ili ortopedskih cipela uistinu je neophodno. No što učiniti kod funkcionalnih skraćenja, još uvijek raspravljamo u struci. Mišljenja sam da je potrebno detaljno ispitati uzroke izmjerene nejednakosti u dužini nogu, jer u koliko je na primjer riječ o skraćenim mišićima, postavljanjem povišenja pod «skraćenu» nogu samo ćemo cementirati postojeće stanje uz opasnost da stvorimo trajni disbalans sa svim njegovim posljedicama. Ukoliko pak stavljamo povišenje i «ispravljamo» ono na što se tijelo tijekom cijelog niza godina već naviklo, riskiramo stvaranje novih preopterećenja, kako na nivou koljena, tako i na nivou donjeg dijela kralježnice. Kada sve to činimo kod sportaša, tada zbog veličine sila pri treninzima i natjecanjima posljedice pogrešne odluke mogu biti i veće. Stoga savjetujem oprez i detaljnu dijagnostiku prije konačnog stavljanja povišenja pod jedno stopalo.