Netko je jednom rekao da lijekovi djeluju dvaput. Jednom kada smo bolesni, a drugi put kao pakleni začin u čaši najobičnije vode
Malo se zna o zagađenju pitke vode lijekovima. Zapravo, kontaminacija takve vrste obično se niti ne ispituje, jer se smatra da je zagađenje marginalno i da realna opasnost ne postoji. Američki panel eksperata (sve zaposlenici farmaceutske industrije) zaključio je da je koncentracija lijekova u pitkoj vodi 1.000 puta manja od dopuštene, što ne može stvoriti zdravstvenu štetu. No, to je samo pretpostavka, bazirana na pojedinačnim učincima pojedinih lijekova. Kombinirano kronično izlaganje (često se u vodi nalaze ostaci i pedesetak različitih lijekova, od antibiotika do citostatika) vrlo je loše ispitano. I mnogo toga pobuđuje sumnju.
Bacanje u zahod lijekova ili mokraće korisnika lijekova dva su najčešća uzroka zagađenja. U nekim gradovima takva voda, tek djelomično očišćena (koliko je moguće), ponovno ulazi u vodovodni sustav. Prema jednoj analizi, svaka čaša londonske vode već je prošla kroz bubrege petero korisnika. Kloriranje vode prastara je metoda, koja tek djelomično pomaže. Čak ne uklanja sve viruse i bakterije. Nezgodno je kada klor dođe u reakciju s organskom materijom iz vode. Tada se stvaraju trihalometani, u većoj ili manjoj koncentraciji. Pojavnost raka mokraćnog mjehura, gušterače i debelog crijeva veća je i do 50% kada je koncentracija trihalometana u pitkoj vodi upola manja od dopuštene. Tada su i spontani pobačaji češći nego inače. Dakle, što se može poduzeti?
Flaširana voda vjerojatno nije najbolje rješenje. Sigurnosni kriteriji tu su slabiji nego kod vode iz vodovoda, a plastična boca otpušta bisfenol A, koji stvara ozbiljne probleme u hormonskoj ravnoteži. Dopunski sustavi za filtraciju nešto čiste, a nešto i ne. Recimo, Brita uklanja oko 85% klora i 70% pesticida, lijekove kako-tako. Filtracija aktivnim ugljenom je efikasnija (tako se uklanja 99% klora i 90% pesticida), ali i skuplja. Sistemi s reverzibilnom osmozom uklanjaju gotovo sve, uključujući i dragocjene minerale. Zadnja mogućnost je destilacija. Ona stvara vodu bez ičega. Dakle, destilirana voda je čista, ali i zadnji atom okusa bespovratno je iščeznuo. Manjak minerala u takvoj vodi je rizičan. Idealni sustav pročišćavanja, jednostavno, ne postoji.
Da zaključim, pročišćena otpadna voda je najgora solucija, bez obzira na filtraciju i kloriranje. Idealan bi bio nekakav planinski izvor, kojeg još nismo stigli zagaditi. Između je zona u kojoj se moramo snalaziti. Bez odgovornog postupanja svih nas, teško da se išta može promijeniti. Netko je jednom rekao da lijekovi djeluju dvaput. Jednom kada smo bolesni, a drugi put kao pakleni začin u čaši najobičnije vode.
