U okviru jedne studije, u kojoj su praćeni oboljeli od raka koji nisu uopće tretirani, uočeno je da netretirana bolest nema konstantnu progresiju. Prije bi se moglo reći da se ponaša kaotično. Izmjenjuju se razdoblja rasta i razdoblja mirovanja
Prema prihvaćenoj teoriji, rak je progresivna bolest. Netretirana bolest konstantno napreduje i dovodi do neminovne smrti. Rak treba u potpunosti uništiti (odstraniti, spaliti, otrovati), kako bi se postiglo eventualno izlječenje. Ali, je li baš tako?
Zapravo, to je samo teorija za zastrašivanje, ničim potkrijepljena. Nedavno sam pisao da je ductal carcinoma in situ danas jako česta pojava. Iako se tretira kao standardni rak, netretirani slučajevi vrlo rijetko napreduju. Jednostavno, neliječenje ne rezultira progresijom bolesti.
Općenito, jako je teško pronaći oboljele od raka koji uopće nisu tretirani. Ali, u okviru jedne studije, pronašli su i pratili 145 takvih slučajeva. Dakle, svi su imali rak. Različite lokacije, različite dijagnoze. I čudne stvari su se događale. Od ukupnog broja, 35% netretiranih još je bilo živo 5 godina nakon dijagnoze (to je uobičajena granica za procjenjivanje uspješnosti liječenja), a prosječno preživljavanje bilo je 47 mjeseci. A, kao najvažnije, uočeno je da netretirana bolest nema konstantnu progresiju. Prije bi se moglo reći da se ponaša kaotično. Izmjenjuju se razdoblja rasta i razdoblja mirovanja. Recimo, može se uočiti da netretirani karcinom dojke najviše napreduje u 2. i 5. godini. Izvan toga su dugački periodi mirovanja. Iza 5. godine progresije gotovo da i nema.
Ovaj obrazac podrazumijeva da nećete potpomagati bolest. Što to znači? Rak je proces i bolest se konstantno adaptira unutarnjem tjelesnom okruženju. Znamo da veći stres i nepravilna prehrana aktiviraju uspavane stanice raka, odnosno potiču transformaciju u agresivnu bolest. Ali, i bilo kakav kirurški zahvat (koji nije nužno vezan uz rak) čini to isto.
Smrtnost žena oboljelih od karcinoma dojke, koje su kirurški tretirane unutar jedne godine od dijagnoze, dostiže svoj vrhunac dvije godine kasnije. To upućuje na direktnu povezanost s kirurškim zahvatom, jer takve koncentracije smrtnih ishoda, unutar relativno uskog razdoblja, kod netretiranih nema.
Razlog je u angiogenezi, koja je jako povećana nakon operativnih zahvata. To je proces formiranja novih krvnih žila, što je nužno za zacijeljivanje rana, ali i doprinosi nastanku i širenju raka.
Bez angiogeneze rak ne može rasti. Primarni tumor izlučuje protuangiogeničke faktore, koji znatno ograničavaju rast metastaza. Drugim riječima, tijelo koncentrira štetu na jednom mjestu. Uklanjanjem primarnog tumora, zaštitni faktor nestaje i angiogeneza se aktivira kod mikrometastaza. Naglo razbuktavanje metastaza prilično je uobičajeno nakon operativnog zahvata. Bez te aktivacije, one bi možda mirovale zauvijek.
