• U civiliziranom svijetu gradova, u novonastaloj državi gdje živi narod Hrvata, jesen donosi drugačije plodove.  Sa visokih grana počeli su padati brojni optuženi za kriminal ili korupcijske afere. Na meku travu strpljivih građana udaraju i kotrljaju se novinskim stranicama i televizijskim signalima. Jedan za drugim padaju i nanose bol. Kao da ih ima beskonačno

Jesen sa sobom donosi i jesenje plodove. Sa stabala padaju prezrele kruške i jabuke. Životinje jedva čekaju da se oslade trulim plodovima. A što ne pojedu životinje, istrunut će u blizini stabla, i dati mu kao i okolnim travama nove hranjive tvari. Otpadci se pretvaraju u,  i stimuliraju, novi život.

U civiliziranom svijetu gradova, u novonastaloj državi gdje živi narod Hrvata, jesen donosi drugačije plodove.  Sa visokih grana počeli su padati brojni optuženi za kriminal ili korupcijske afere. Na meku travu strpljivih građana udaraju i kotrljaju se novinskim stranicama i televizijskim signalima. Jedan za drugim padaju i nanose bol. Kao da ih ima beskonačno. Stablo, posađeno početkom 90-tih, vrlo je brzo izraslo. A sada snosimo posljedice toga rasta.

Korupcija je toliko učestala da se riječ- korumpiran- više uopće ne shvaća kao uvreda. Liječnik koji je osuđen za korupciju i koji je pobjegao da bi izbjegao kaznu daje intervjue novinama. Direktor opere HNK Rijeka nepravomoćno je osuđen na kaznu zatvora zbog korupcije…
Ljudi optuženi za korupciju dio su svakodnevice.

Nepravomoćno osuđeni ratni zločinac i saborski zastupnik Glavaš priča za novine:
„Svaku lipu na koju imam pravo uzet ću od hrvatske države! Zašto bih se ja odrekao bilo čega na što imam pravo?“

Glavašu Sabor i dalje isplaćuje naknadu za odvojeni život, te mu plaća službeni stan i režije u Zagrebu. I onda još govori:
„Ako mi i uzmu mandat, ja ću ga vratiti! Kandidirat ću se na listi za dijasporu! Čak ako i hrvatski sudovi, kojima ne vjerujem, donesu pravomoćnu odluku o mojoj krivnji, nema zakona koji mi može zabraniti sudjelovanje na izborima i ja ću to pravo koristiti“

Ono što je zajednička osobina većine optuženika u Hrvatskoj je potpuno pomanjkanje osjećaja srama ili krivice. Upravo suprotno, naši optuženici ustraju na odbrani svoga dostojanstva toliko da idu u svoje krajnosti. Uzdižu glave, izbacuju prsa i optužuju svih i svakoga. Samo ne preispituju sebe. Pretjerano iskazivanje dostojanstva i pretjerano eksponiranje po medijima, upareno sa nadmudrivanjem pravosuđa, od tih ljudi može napraviti čak i heroje. Ukoliko prolaze nekažnjeno za zločine koji su im doista i dokazani, što se drugo i može zaključiti.

Pogotovo kada sa druge strane imamo gomile potištenih, razočaranih, poniznih, poštenih i nevinih (dok im se ne dokaže krivnja) građana. Takozvanih malih ljudi. Ovi strpljivo i bez pokazivanja ponosag i višeg statusa prolaze kroz život. A zašto bi i pokazivali i pretjerivali sa svojim poštenjem? Oni nisu nepošteni i ne moraju to isticati.

Nažalost, došla su takva vremena da je broj onih koji su krivi, barem po dojmu koji stječemo u medijima,  znatno veći od broja onih za koje to još nije dokazano.  Pošteni građani hodaju pognute glave da ih slučajno ne dohvate neki od gnjevnih kojima krivica samo što nije dokazana.

Zvuči paradoksalno, ali sve dok stvari budu takve-stvari će biti takve. Doklegod  ne bude promjena, neće biti promjena. A kako stvari idu, za sada nema nikakvih promjena. Sve dok u društvu riječ korupcija ne bude barem u rangu riječi „izdajica domovine“, ne možemo očekivati nikakav, kakav –takav, normalan život.