• Metode podražajne umjesto umirujuće fizioterapije obećavaju pozitivne pomake tamo gdje druge metode ne uspijevaju. Upravo na tom polju dolazi do mnogih noviteta, koji će s vremenom možda postati standardom liječenja kako sindroma prenaprezanja, tako i drugih bolnih stanja sustava za pokretanje

Kronična bolna stanja na sustavu za pokretanje pravi su izazov u fizioterapiji, kako za pacijenata, tako i terapeuta. Klasična fizioterapija ima odgovor na jedan dio problema, manualna medicina, te novi smjerovi u kinezioterapiji na drugi, dok metode podražajne umjesto umirujuće fizioterapije obećavaju pozitivne pomake tamo gdje druge metode ne uspiju.

I upravo na tom polju dolazi do mnogih noviteta, koji će s vremenom možda postati standardom liječenja kako sindroma prenaprezanja, tako i drugih bolnih stanja sustava za pokretanje. Jedna od novijih i prilično neobičnih metoda, čiji su rezultati objavljeni u američkom časopisu „Journal of Hand Surgery“, unutar koje su autori nastojali postići oporavak ubrizgavajući krv pacijenta u zonu oštećenja tetivnog pripoja kod teniskog lakta (lateralnog epikondilitisa).

Njihovi su prvi rezultati ohrabrujući, a objašnjenje djelovanja je citiram: „Prisutnost pacijentove krvi potiče kaskadnu reakciju cijeljenja koja rezultira oporavkom normalnog tetivnog tkiva“.
Hematomi, dakle manje ili veće krvarenje, obično su posljedica udaraca ili drugih načina oštećenja mekih tkiva i u glavnom nisu poželjni kako u sportaša tako i u nesportaša. Ipak, vjerojatno je da njihovo prisustvo u oboljelom području, pod određenim uvjetima može imati i terapeutsko svojstvo. Kapilarna se krvarenja događaju i kod primjene drugih terapijskih metoda, kao što su  frikcijske masaže ili terapija udarnim valom. Osim krvlju, „kaskadna reakcija cijeljenja“ nastoji se potaknuti i injektiranjem podražajnih tekućina u zonu kroničnog procesa, a u postupku poznatijem kao proloterapija.

Naime, kod kroničnih stanja na tetivama i njihovim pripojima na kost, na djelu je degeneracija tetive, što će reći promjena njene strukture, uz omekšanje inače čvrstog tkiva, zajedno s oslabljenom cirkulacijom, te izostankom procesa cijeljenja. Na neki način, tijelo je „zaspalo“, te niti ne pokušava zaliječiti nastalo oštećenje. I ovaj, kao i ostali spomenuti postupci, služe kao „budilica“ koji pokreću prirodnu reparativnu sposobnost tijela.

Čini se da podražajni agensi otvaraju jedno novo poglavlje u liječenju nekih kroničnih procesa na mekim tkivima. S obzirom na put kojim nove metode ulaze u svakodnevnu terapijsku primjenu, vjerojatno će proći još podosta vremena prije no što se ovi pristupi zaista dokažu i zažive u praksi. U međuvremenu oni mogu biti izlaz u nuždi za one koji su probali baš sve, ali bez očekivanog poboljšanja, a operativne zahvate doživljavaju kao zaista posljednju opciju.