Dionice Ine, koje su građani kupili po 1.690 kuna, u trenutku kada ovo pišem vrijede 2.400 kn. To znači da su svi građani i građanke koji su kupili svoj udio-zaradili. 44 tisuće i 270 zadovoljnih lica. Ne sjećam se da je ijedna državna akcija usmjerena na dizanje morala nacije polučila toliko zadovoljstva. Naravno, meni odmah padaju na pamet i razvučeni osmjesi svih stranih vlasnika hrvatskih kompanija čija vrijednost također gotovo neprestano raste. I koje, uz to, uglavnom donose i profit. Nije mi jasno zašto ni one nisu bile ponuđene hrvatskim građanima, kao što je slučaj sa Inom. Interes je vjerojatno postojao. U državi bi bilo puno više zadovoljnih a puno manje siromaštva. Da ne govorim da bi možda bilo logično i da su bile podijeljene, s obzirom da je u socijalizmu sve bilo svačije. Ovako ispada ovako. Drago mi je zbog umirovljenika. Dok sam gledao snimke redova prvih dana javne ponude, izgledalo je kao da srljaju u još jedan posao sa državom. Statistika im u proteklim razdobljima nije baš bila naklonjena i nije mi bilo jasno od kuda im toliko uvjerenja da će ovaj put zaraditi oni. Kada kažem "oni", mislim na onu manjinu koja si je mogla priuštiti takav trošak. Većina je samo gledala. Logično mi je pretpostaviti da će pozitivan ishod sa dionicama Ine privući će još više ulagača u sljedeće javne ponude domaćih firmi. Jer će ljudi koji vide nasmijana lica željeti i sami biti nasmijani. Smijeh je zarazan. Kao i neke bolesti. Kapitalizam kroz naftu ulazi među narod. Svi će zaraditi. Svi će profitirati. Tako izgleda u ovom trenutku. Naravno da to nije i ne može biti istina. Ali tako izgleda u ovom trenutku. Svi oni koji su bili skeptični prema "još jednoj ponudi Vlade", sada se vjerojatno pitaju-zašto? Mogli su zaraditi. Zaraditi! Zaraditi!!! Netko može nešto dobiti samo ako se drugome uzme. Ne pričamo o ljubavi koja se dijeli. Nije o njoj riječ. Riječ je o nafti. O dolarima. 45.000 Hrvata posredno je ušlo u posao sa naftom. Rat u Iraku, okupacija Bliskog istoka i ostale vijesti koje uzrokuju porast cijene sirove nafte, sada će imati utjecaja na debljinu njihova novčanika. Kada cijena skoči, oni su bogatiji. U Iraku svaki dan od bombe poskoči stotinjak ljudi. A potom se mrtvi ispruže na tlu. Jesu li im zadnje misli bile: "Zašto?" Na drugoj strani svijeta nekoliko stotina tisuća istih takvih, sa glavom, rukama i nogama, postaje bogatije. Dok jednom ne smrkne, dugom ne svane, tako je to. Ne poistovjećujem Inu sa svim tim ratnim strojem. Hrvatska je samo mali igrač. Ali je igrač. Ustvari, gotovo svi su igrači. Postoji li alternativa? Jesu li njene dionice na prodaju? Ako se slučajno izmisli neki novi, alternativni način za proizvodnju energije, primjerice neki novi i jači solarni kolektori-hoće li dioničari odustati od svojih sigurnih investicija i uložiti u rizični novi projekt. Ili će se držati stabilnih prinosa koje im donosi nafta. To je pitanje na kojem leži povijest svijeta. A čini se da leži na nestabilnom tlu. Ima li što ispod njega? Neka zarada? Interes? Korist? Čemu služi leptir? Bush je još uvijek na vlasti, a on je predstavnik američkih i svjetskih naftaša. Usprkos gotovo opće prihvaćenoj činjenici da je potpuno nesposoban i dalje je na našoj javnoj televiziji susret hrvatskog i američkog glavonje velika vijest. Vijest je da se šef naše države sastaje sa Bushom i uz kavicu i ulagivačko smijuljenje uspoređuju ljepotu priobalja. Vijest dana. Veliki dan za Hrvatsku. Sada se priprema velika kampanja kako bi se Hrvate "educiralo" da se riješe predrasuda o NATO-u. Malo ljudi je za. A ne može se biti protiv. Zato će nas se uvjeravati zašto se isplati ući u vojni savez. Moramo braniti izvorišta nafte, ili ćemo se svi smrznuti i nećemo voziti naše automobile. Profiti moraju rasti. Nema druge…