Koliko prošlog vikenda, u Lovranu se održao prvi kongres Hrvatske udruge fizioterapeuta sa međunarodnim učešćem. I sve to ne bi bilo od tolikog značenja da taj čin ne predstavlja uistinu jedan sasvim novi korak prema kvalitetnijoj fizioterapeutskoj usluzi za korisnike u Hrvatskoj. Naime, dok se u SAD-u i Kanadi završava proces uvođenja četverogodišnjeg dodiplomskog studija za fizioterapeute, nakon kojeg slijedi mogućnost magisterija i doktorata iz područja fizioterapijskih znanosti, mi smo u našim krajevima na jedvite jade uveli trogodišnji studij i to prije nekoliko godina. A pitam se bi li i to učinili, da takav savjet nije stigao iz Evropske unije. Osim toga, u svim je evropskim zemljama omogućeno i osigurano poslijediplomsko usavršavanje i specijalizacija fizioterapeuta i to pod okriljem sveučilišta. U nas, kada jednom završite fakultet, ostaje vam samo da se usavršavate sami i na svoju ruku. I dok u nekim evropskim zemljama imate periodičko obnavljanje licence za rad u ovoj struci, koje prate i dodatni ispiti ili određeni zahtjevi, u Hrvatskoj jednom položeni državni ispit daje vam mogućnost doživotnog rada s pacijentima. Osim svega toga, strukovne udruge, ili cehovi vani su izuzetno snažni i oni sami određuju tko se smije zvati fizioterapeutom i koji djelokrug rada može imati. Mi smo, s druge strane uz Srbiju, jedina Evropska zemlja koja ima srednju školu za fizioterapeute. Da skratim, ovdje još uvijek vlada prilična zbrka. Tim više su dobrodošli, ne samo kongresi ovog tipa, već i dodatne aktivnosti u uvođenju reda u struku, kao i određivanje minimalno potrebnog znanja, školske spreme, kao i drugih uvjeta za sve one koji se žele baviti fizioterapeutskim pozivom kao svojim. Naravno, mi još uvijek doživljavamo fizioterapeute kao tehničare čiji je djelokrug rada uzak. No to nije tako niti na prvi pogled. Naime, bilo gdje da provirite u medicinu, naići ćete na nekog od nas. Od ortopedije i reumatologije, preko neurologije, pa sve do interne medicine i psihijatrije, a da o pedijatriji ili sportu i ne govorimo. Da bi stručno i odgovorno radio posao koji mu je povjeren, a to je liječenje i oporavak bolesnika, moji kolege i ja neizostavno se moramo specijalizirati za određena polja medicine. Ta specijalizacija traži vrijeme i potreban fond znanja koja smo u sustavu kakav je sada, prisiljeni skupljati sami, snalazeći se kako znamo i umijemo. Sjećam se kako sam po završetku školovanja silno želio specijalizirati manuelno liječenje i liječenje sportskih ozljeda. Umjesto da sam mogao upisati poslijediplomski tečaj pri Medicinskom fakultetu, bio sam prisiljen moljakati kolege da mi prenesu dio svoga znanja, raditi samo da bih nešto naučio, kao i «krasti» znanje od svih onih koji ga nisu bili voljni podijeliti. Liječenje sportskih ozljeda savladavao sam radeći u sportskim klubovima i učeći od liječnika, samih sportaša i iskustvom. Cijeli taj proces potrajao je godinama, prije no što sam sa sigurnošću i odgovorno mogao samostalno preuzeti tretman jednog ozlijeđenog sportaša i bolesnog čovjeka. Sve to moglo se u mnogo manje vremena i neusporedivo jednostavnije da je sustav bio postavljen jasno i efikasno kao što je to u Evropi ili Americi. Upravo stoga važni su ovakvi skupovi. Oni će se s vremenom pretočiti u kritičnu masu i uzrokovati promjene u sustavu obrazovanja, što će koristiti kako nama koji smo godinama u struci, tako i mladim kolegama koji još uvijek polažu ispite, a ponajviše pacijentima jer tada neće biti zabune. Kada budete zatražili pomoć fizioterapeuta, znat ćete da ste u sigurnim rukama koje iza sebe imaju kako znanje, tako i iskustvo.