• Ne veseli me baš činjenica da oko Zemlje lepršaju nuklearni reaktori. Ono što ja ležeći na plaži promatram kao pomične zvijezde, ustvari su stotine kilograma radioaktivne tvari, nekih 700 kilometara iznad moje glave

Prije manje od mjesec dana u Hrvatskoj se slavio Dan ratne mornarice.
18. rujna 887. godine hrvatski su mornari, na čelu s knezom Branimirom, u bitci kod Makarske porazili mletačko brodovlje. Ta je bitka umnogome promijenila mogući tijek povijesti jadranske obale: sve do kraja 10. stoljeća Hrvati žive u miru s Mlečanima, koji čak plaćaju i godišnji danak hrvatskomu vladaru.

Na proslavi pobjede u Rijeci se skupila čitava hrvatska pomorska flota. Građani su imali prigodu  razgledavati  brodove. Gradom su koračali lijepi mornari u svečanim odorama. A u jednom intervjuu, koji sam uspio pogledati neki od časnika rekao je da je ponosan na flotu, koja odnedavno ima mogućnost i borbe sa podmornicama.

Prisjetimo se da je prva vojna podmornica u svijetu, zvana  Kornjača, bila porinuta davne 1775. godine. A prva nuklearna podmornica, američki Nautilus, koja je ujedno i prva koja je plovila ispod Sjevernog pola, bila je porinuta 1955. Danas postoje stotine nuklearnih podmornica od kojih neke bez izranjanja mogu ploviti i 6 mjeseci. 

Srećom da odnedavno imamo opremu kojom ih možemo detektirati i boriti se s njima. No, što ćemo sa svemirom?
Od kada je lansiran prvi satelit, tamo 1957., u svemir ih je do sada lansirano na tisuće. A od nedavno se gore šalju i sateliti s naoružanjem. A ono što sam tek nedavno doznao, oko Zemlje kruži  i najmanje 35 satelita koji na sebi imaju male nuklearne centrale.

A poznato je da sve što ide gore, jednom može pasti i dolje. U slučaju podmornica, to se relativno nedavno dogodilo ruskoj nuklearnoj podmornici Kursk, 2000. godine. Na sreću za ekologiju, ona je izvađena.

Ono što je meni do sada bilo nepoznato je da su padali i nuklearni sateliti. I to se događalo već nekoliko puta. Arhiva Greenpeacea navodi sljedeće „incidente“:

1964: Američki satelit u atmosferu je raspršio 1.2 kilograma radioaktivnog plutonija.
1968: Nezgoda prigodom lansiranja američkog satelita. Radioaktivni materijal pao je u more blizu obale Kalifornije.
1978: Ruski satelit sa nuklearnim reaktorom pao je u Kanadi
1983: Satelit sa nuklearnim reaktorom  pao je u Indijski ocean.

I najnoviji koji sam pronašao:

2009: Sudar dva satelita iznad Sibira. Jedan je na sebi imao nuklearni reaktor.

Velika je sreća što niti jedan od satelita koji su pali na Zemlju nije pao na naseljeno područje. Onaj koji je pao na Kanadu raspršio je nuklearni otpad na površini od oko 124.000 kvadratnih kilometara. To je oko dvije površine kopnene Hrvatske.

Ne veseli me baš činjenica da oko Zemlje lepršaju nuklearni reaktori. Ono što ja ležeći na plaži promatram kao pomične zvijezde, ustvari su stotine kilograma radioaktivne tvari, nekih 700 kilometara iznad moje glave.

Što bi bilo da se neki satelit posklizne i padne iznad New Yorka? Ili iznad Pariza?

Ili, što je za nas najgore, da padne na Rijeku, na neku od budućih proslava Dana hrvatske mornarice, baš u trenutku kada moćna hrvatska flota i svi časnici u svečanim bijelim odijelima  budu okupljeni oko svoje prve nuklearne podmornice.