Razvijanje odnosa kupca i proizvođača, ali i prodavača, jako je bitno. Ako ste stalni kupac i čovjek vas svaki dan gleda u oči, ako znate kako mu se zove dijete ili ga pitate je li dobro kada vidite da je zabrinut, tada se razvija vaš međuodnos.
Postoji stara uzrečica: „Ono si što jedeš“. A mi jedemo plastičnu hranu iz supermarketa. S vrlo smanjenim udjelom minerala i vitamina. Koja je mjesecima bila u hladnjačama. Krcatu pesticida, kemikalija i otrova. Što očekujemo onda od našeg tijela? Da puca od zdravlja? Da ne razvija alergije? Da smo emocionalno stabilni? Da imamo strpljenja za ljude oko nas? Da imamo strpljenja za svoju obitelj, djecu, ženu/muža? Teško.
U samoj srži sve je krivo. Mi ne poznajemo ljude čiji rad nam je stavio tu mrkvu, grašak, salatu na stol. Zbog vlastitog komoditeta i općeg prežderavanja više nemamo ideju koje povrće je trenutno aktualno u vrtovima. Otvorite frižider i prebrojite koliko je u njemu proizvoda. A sada prebrojite koliko od tih proizvoda ne sadrži dodane kemikalije. Nije dobro, zar ne?
Zdrave ekološke hrane koja nije tretirana ima. Ali, malo je zdrave pameti. Zeleni se na sve strane. Možemo li jesti lokalno uzgojenu hranu? Možemo li kupovati od poznatih ljudi, od malih obiteljskih gospodarstava, trampiti se sa susjedom? Ili pristupiti nekoj od grupa solidarne razmjene? Razvijanje odnosa kupca i proizvođača, ali i prodavača je jako bitno. Ako ste stalni kupac i čovjek vas svaki dan gleda u oči, ako znate kako mu se zove dijete ili ga pitate je li dobro kada vidite da je zabrinut, tada se razvija vaš međuodnos.
Kako ćemo ići naprijed ako ne potičemo lokalne male proizvođače, male obrte i male firme da rade? Zar se naše none nisu mogle nahraniti od onoga što su uzgojile u vrtovima? Zar ne bismo i mi mogli pokušati jesti na taj način? Ovo je jako važno: priroda nam daje mogućnost za uzgoj u vrtovima (na svim područjima), daje nam kompletan set potrebnih minerala i vitamina. Potrebno je samo jesti sezonsko. Takva hrana će vas zaista nahraniti, nećete ostati gladni, neće vam biti potrebne šest puta veće količine. Dugoročno ćete uštedjeti i na hrani i lijekovima. Ali, uštedjet ćete i vrijeme. Nedostatak vremena je glavni uzrok stresa, ali i stres je glavni uzrok nedostatka vremena, o čemu ću pisati u jednoj od sljedećih kolumni.
A do tada, nova domaća zadaća: razmislite o liniji razvoja posvemašnjeg, općeg stresa u društvu (čak i kod djece u osnovnoj školi i kod umirovljenika) i o liniji prelaska društva na opskrbu namirnicama iz supermarketa. Poklapaju li se? Ovog puta imate i dodatni zadatak: popijte čaj od majčine dušice, i razmislite zašto!
