Čovjek se ne rađa ljutit. To je jasno, GENA SRDŽBE NEMA. No, postoje srdite obitelji. U takvim obiteljima brzo osjetite nelagodu. (I sam poznajem nekoliko takvih sredina. Maksimalno ih izbjegavam, ako je ikako moguće. Njihovi napadi ljutnje stvarno me ne zanimaju. A još manje ih želim trpiti.) Tu je svatko na svakoga bijesan. Izuzeci su rijetki, ako ih uopće ima. (Nažalost, u cijelo to kolo prije ili kasnije uključe se i djeca.) Zapravo, bijesne obitelji ponašaju se vrlo specifično. Tamo se ljute i kada ima i kada nema razloga. Odnosno, ako ga nema, spremno će ga izmisliti. I NASTAVITI S LJUTNJOM. Najgore je što se svi ti sukobi, svađe i dernjava ovdje čine sasvim normalnima. Tu je normalno ako je netko mjesecima namršten, a još normalnije ako netko viče do razine pucanja bubnjića. Dani bez bijesnih ispada toliko su rijetki, da bi za svaki valjalo otvoriti šampanjac. Srditost u obitelji je poput opake bolesti. (Neki kažu da to i JE opaka bolest.) Male ljutnje prilično brzo prerastu u VELIKA PROSIPANJA ŽUČI. To je zato što tu nitko nikoga ne sluša, a na neku normalnu ljutnju svi su već otupili. Na nju nitko ne reagira. No, ako mislite da se visokim tonovima rješavaju problemi, ljuto se varate. Možda će vas netko i poslušati kada zaurlate gore od razjarene zvijeri, ali tako ćete, u biti, samo pogoršati stanje, proširiti jaz i stvoriti nova neprijateljstva. NEMOJTE OČEKIVATI DA VAS DIJETE VOLI, KADA SE NA NJEGA IZDERAVATE. Slušat će vas još manje nego prije. Pa vi sanjajte o sretnoj obitelji. Budite sigurni da ljutnja neće riješiti probleme. ONA ĆE SAMO STVORITI NOVE PROBLEME. Naravno, osim boravka unutar srditih obitelji, postoje i drugi načini kako da nakopate kronični bijes i mrzovolju. Tako, osobe koje se stide, stalno misle sve loše o sebi. Kako nisu dobre, nisu simpatične, nisu voljene, uvijek čine sve loše. BOLJE DA SE NISU NI RODILE. I onda su takvi ljudi stalno ljuti na sebe. Sve što rade nedovoljno je dobro. MRZE SEBE I SVOJE POSTUPKE. (Nije li to strašno?) Postiđeni ljudi teško komuniciraju s okolinom. Sve doživljavaju kao napad na svoju osobnost i svoj integritet. Stalno si otežavaju i dodatno frustriraju život. Čine ga sve težim i težim. Stid i bijes doista nisu dobra kombinacija. (O načinima prevladavanja problema bit će uskoro više riječi.) Srditi ljudi često su zlostavljani u prošlosti. Pomisao na pretrpljeni užas dovodi ih do bjesnila. SANJAJU O OSVETI. Stalno se vraćaju na pretrpljeno nasilje. (I nepoznata lica djeluju kao potencijalna prijetnja.) Aveti prošlosti razaraju mozak. Strah i bijes postaju opsesija. A mržnja uništava. Ali morate znati da iz ovog svijeta ne možete pobjeći. I neće vam pomoći ako na mrsku osobu mislite dan i noć. Vi trebate bolji i veseliji život SADA. Prošlost ne možete promijeniti, ali budućnost možete. Možda ćete reći da je stanje lako konstatirati, a teško ga je izmijeniti. Nevjerojatno je koliko u tome ima istine. Iskreno rečeno, ljudi se nerado odriču srdžbe. Preciznije, TO NE ŽELE. Prilično apsurdno, zar ne? Ali, teško je lišiti se diktatorske uloge. A MOĆ NAD DRUGIMA ZA SRDITE JE HRANA. Žele kontrolu, a postižu je bijesom. Vrijeđanjem, vikom, prijetnjama. Ha, nije loše vladati okolinom? Nije, ali vladanje putem strahovlade obično ima vrlo ograničene domete. Naime, morate znati da nitko baš ne želi biti objekt ugnjetavanja. Nitko ne voli kad mu se kaže: "Radit ćeš kako ti kažem, inače…" Želite li da vas članovi obitelji počnu zaobilaziti, a prijatelji izbjegavati? Ne bi li rađe nekoga saslušali, umjesto da prijetite? Slijedeći put: Nisam kriv!