Kod oboljenje srčanog mišića dolazi do gubljenja kontraktilne moći srca te vrlo brzo dolazi do proširenja srčanih komora. Bolesno,prošireno srce više ne može dostatno obavljati svoju funkciju i dolazi do pojave simptoma koji upućuju na zatajivanje srca. DCM je bolest čistokrvnih velikih i srednje velikih pasa. Najčešća je kod irskog vučjeg hrta (5.8%), škotskog jelenjeg hrta (5.6%) dobermana (5.8%) njemačke doge (3.9%), boxera (3.4%). Javlja se u nešto manjem postotku kod bernardinaca, bob-tila, new faundlandera i afganistanskog hrta. Za usporedbu sa psima manjih pasmina koji također mogu oboljeti od DCM no mnogo rijeđe, kod kokera je postotak obolijevanja oko 0.3%. Učestalost ove bolesti povećava se sa starošću pa je velika velika većina bolesnih pasa staro između 4 i 10 godina. 66% oboljelih su mužjaci, a 34% ženke, dakle bolest je duplo češča kod mužjaka. Uzrok oboljenja je još uvijek nepoznat, no pretpostavlja se da je prisutna nasljedna komponenta upravo zbog izražene pasminske predispozicije. Bolesne pse i njihove potomke ne bi trebalo koristiti za daljnji uzgoj. No problem je u tome što su mnogi psi sa DCM-om dugo vremena bez ikakvih simptoma (posebno dobermani i boxeri), a u vrijeme dijagnoze, njihovo potomstvo je već tu. Danas se na fakultetskim klinikama može ultrazvučno dijagnosticirati DCM i kod asimptomatskih pasa pa je to svakako jedna od tendencija posebno za vlasnike koji se bave uzgojem. Primarni problem zbog kojeg se pojave klinički simptomi je nedovoljna snaga srčanog mišića zbog čega srce ne može napumpati dovoljnu količinu krvi. Zbog toga dolazi do opće slabosti, nepodnošenja fizičkog napora, a može doći i do sinkope i nenadanog uginuća bolesnog psa. Simptomi ovise i o tome da li će se razviti klinička slika popuštanja desne ili lijeve srčane komore, a to se razlikuje od pasmine do pasmine. Kod dobermana i boxera najčešće dolazi do popuštanja lijeve strane srca što može dovesti do sinkope i naglog uginuća. Kod ostalih pasmina češće je popuštanje desne strane pa dolazi do nakupljanja tekućine u trbušnoj šupljini, mršavljenja i simptoma od strane dišnog sustava. Za sada nema mnogo pomoći kod ovog oboljenja. Do uginuća bolesne životinje najčešće dođe zbog progresinog zatajivanja srca unatoč lijekovima koje dajemo kako bi povećali učinkovitost srca te kako bi pospješili izlučivanje tekućine koja se nakuplja u plućima i trbušnoj šupljini. DCM je, na žalost, bolest koja je uvijek fatalna. Većina oboljelih pasa ugine od 6 mjeseci do 2 godine nakon dijagnoze, no neki odlično odreagiraju na lijekove i ostatak života prožive sasvim kvalitetno.