24.11.2005.
Obrazovanje
- Ni slučajno nemoj u osnovnu školu!
- A zašto ne?
- Tamo su ti svi luđaci! Djeca više nisu normalna.
- Kako to misliš?
- Ne mislim, nego znam. Vidio sam. Ne može im nitko ništa...
Otprilike ovako tekao je razgovor između mene i jednog prijatelja, dok smo pričali o mogućim opcijama za odrađivanje obveze prema Domovini. Civilna vojska tj. besplatni rad za opće dobro, postao je vrlo popularan među omladinom. Dobar dio tih ročnika svoj vojni rok odrađuje po osnovnim školama. Farbaju ograde, obrezuju živice, rade sve što im direktori-poslodavci-nadređeni narede. Plemeniti poslovi. U svakom slučaju, bolje nego da nosaju puške i uče kako ubijati imaginarnog vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Međutim, iako su izbjegli kratko ošišane tipove i mrke poglede, nasilju ipak nisu uspjeli pobjeći. Klinci su prešli u ofenzivu…
Po iskustvima nekih od prisilnih društvenih radnika, djetinjstvo više nije onako bezazleno kao što ga se volimo sjećati. Po osnovnim školama ima puno nasilja, maltretiranja slabijih, tučnjava. Djeca su drska i bahata. I, za razliku od prijašnjih generacija, znaju svoja prava. Znaju da na njih nitko ne smije vikati a pogotovo ih tući. Prava obilato koriste.
U sustavu gdje su roditelji opterećeni kreditima a učitelji neprestanim štrajkovima, klinci su ti koji najviše gube. Njima se nitko ne može sustavno baviti. Društvo je učinilo nagli zaokret pri velikoj brzini a u zavoju su iskočili njegovi najtromiji dijelovi. Školstvo je, po pričama mnogih, u rasulu. Isto tako su izletili i umirovljenici, zdravstvo…
Da bi se vozilo nastavilo kretati nezadrživo naprijed i samo naprijed, prvo se moraju sanirati oni najvitalniji dijelovi tj. dijelovi koji donose lovu. Banke, telefonija, nafta i mediji, primjerice, funkcioniraju gotovo besprijekorno. U uredima pristojni, nasmiješeni, obrazovani, mladi ljudi. Sve čisto, gotovo sterilno. Cvijet Hrvatske koji proizvodi novac. Kako cvijet slučajno ne bi bio oštećen, na ulazu svake livade stoje zaštitari. Čuvaju ga od ostalih građana koji nisu tako mirisni. U predgrađima gomila siromašnih penzionera, šljakera i njihove neobrazovane djece. Raslojavanje na klase je počelo i širi se kao kuga. Priča mi kolega koji radi u jednoj telekomunikacijskoj firmi: - Profit je najvažniji i mora stalno pritjecati. Ukoliko dotok stane, sve se urušava. Stroj koji se hrani lovom ubrzao je do neslućenih brzina. Što se brže kreće potrebno je više goriva. Nitko ga više ne može zaustaviti. Jedino što pojedinac može učiniti je odlučiti se da li će biti u stroju ili izvan njega. Ako si unutra, gotov si. A vani si gotov.
Pokušavam ubrzati vrijeme i promatrati naše školstvo, zahvaćeno strojem. Niske plaće, uvjeti rada sve teži i teži. Oni učitelji koji žele više, osnivaju privatne škole ili se zapošljavaju u istima. Tamo se njihov rad više cijeni, misle. A i ugodnije je. Zbog toga se roditelji, koji si to mogu priuštiti, odlučuju djecu slati u takve škole, za koje procjenjuju da su kvalitetnije. U onim javnim ostaju, dakle, nekvalitetniji kadrovi koji predaju djeci siromašnijih roditelja. Okruženje je sigurno drugačije nego u prvim. Prvi idu na izlete, imaju brojne tečajeve jezika, računala, radionice. Drugi imaju ploču i kredu i trpe maltretiranje klinaca koji doma slušaju psovke zbog prekoračenja minusa.
Zbog ovakvog raslojavanja automatski se mijenjaju i startne pozicije za upisivanje u srednje škole, gdje postoje slične podjele. A na kraju i na fakultete. Bogati će moći priuštiti školovanje, siromašniji neće. To znači da će, kada se zaposle, imati niže plaće, a to znači da će i njihova djeca ići u javne osnovne škole koje će, do tada, još izgubiti na kvaliteti. Krug će se zatvarati i sve više ubrzavati, dok se na kraju ne raspukne i ne razdvoji u dva kruga. U jednoj će biti oni s lovom, a u drugom oni bez love. U mnogim dijelovima svijeta ta dva kruga već se odvajaju zidovima. Na lokalnoj i globalnoj razini.
Ovu pesimističnu sliku koju vidim, zamišljam zbog toga što vidim njene naznake. Što se Hrvatske tiče, nadam se da ih vide i oni "gore", pa rade nešto u vezi toga... Jer u svijetu zidova postoji strah jednih zazidanih od drugih zazidanih. A u strahu čak i djeca predstavljaju prijetnju.