Hoćemo, li primjerice, dopustiti da se i Dubrovnik odcijepi, jer je nekada bio republika? Uostalom, mogao bi sasvim dobro živjeti i bez nas
Sada, kada se Katalonija izjasnila, vrijeme je da se izjasne i svi ostali. Službena španjolska vlada već je rekla svoje poslavši specijalnu policiju da čuva red.
Kako Španjolci imaju dugu povijest diktature, možda su mislili da će ta demonstracije sile podsjetiti Katalonce na ne tako davnu povijest. Da će probuditi stare strahove i ušutkati slobodnu razmjenu misli i ideja.
S druge strane, ovakva primjena sile može izazvati i sasvim suprotni efekt. Sada su i oni Španjolci koji su sumnjali u smisao odcjepljenja u njemu vide nešto pozitivno.
Pa tko bi želio živjeti u državi u kojoj se tako odnose prema tebi? U kojoj na tvoje pravo da izraziš svoj stav reagiraju policajci s pendrecima.
A kakve veze mi imamo sa svime time?
Pa, može se reći da je Hrvatska bila u sličnoj situaciji 90-tih. Pa bi, iz tog razloga, trebali podržati želju jedne pokrajine za samostalnošću. Jer, tko ako ne mi, koji smo se žestoko borili za slobodu i neovisnost.
Ali što? Ništa od toga se nije dogodilo. Barem ne koliko bi bilo za očekivati.
Jer, s druge strane, osim otpadnika, mi samo sada i cijenjena članica Europske Unije.
U toj Uniji, pokrajina jedne države želi se odcijepiti. Trebamo li to podržati? Kakvu poruku šaljemo ostalim državama članicama? Da ih nećemo podržati ako se slične tendencije počinju javljati u njihovim zemljama? Da ćemo pustiti da se cijela Europska Unija rascjepka na sve manje i manje dijelove.
Hoćemo, li primjerice, dopustiti da se i Dubrovnik odcijepi, jer je nekada bio republika. Uostalom, mogao bi sasvim dobro živjeti i bez nas. Kamo to vodi?
I tako je naša diplomacija u raskoraku. Kao i uvijek. Hop, što sada? Pa su rekli da osuđuju nasilje. Zar to nije divno? I hrabro. Osuditi nasilje.
– A što ako se nasilje događa?
– Mi ga osudimo.
– To nešto mijenja?
– Naravno da ne, ali mi smo svoje rekli. Imamo stav.
