U dnevnom tisku, a posebno u tzv. žutom tisku, sve češće nailazimo na članke koji opisuju nemile slučajeve napada psa ili pasa na čovjeka. Takvi članci nerijetko su ukrašeni detaljnim opisom povreda nastalih kod napada te su praćeni fotografijama koje svakom normalnom čovjeku zalede krv u žilama. Utoliko su strašni što su vrlo često žbrtve napada djeca. Štivo u kojem je potanko opisan napad razbiješnjelog, podivljalog po mogućnosti zapjenjenog psa na nejako dijete, u svima nama budi jake osjećaje. Reakcije su uglavnom tipa: ja bih uzeo pušku i ubio ga na licu mjesta. Napad psa na čovjeka, u svima nama budi otpor prema velikim psima, usađuje u čovjeka strah od psa te kompletna pasja populacija u momentu postaje antipatična većini ljudi. Vlade u nekim zamljama poduzele su korake protiv ovog problema na taj način da su klasificirali pse nekih pasmina pasa kao opasne, dakle problem agresije pasa klasificirali su kao specifikum nekih pasmina. To dakako nije točno, pa je pitanje koliko će to pomoći u sprečavanju napada psa na čovjeka. Postavlja se pitanje da li korijen problema leži u tzv. "opasnim" psima ili je pitanje kompleksnije, a proizlazi iz socijaliziacije psa i čovjeka. Dakle, ono što želim naglasiti u svom tekstu jest da ljudi posjeduju opasne pse ili još točnije, neki psi su vlasništvo opasnih i neodgovornih ljudi. Psi su udomaćeni zato da budu društvo čovjeku. Razvoj određenih pasmina usmjeravan je tako da se naglase neke osobine koje bi bile korisne za određene funkcije. U nekim slučajevima radi se o psima čuvarima, psima za borbu ili slično pa su se u uzgoju potencirale karakteristike potrebne za te funkcije. Takvi psi, jasno, mogu postati opasni, ali samo ako je prekinuta veza između čovjeka i takvog psa. Svjetska zdravstvena organizacija je iznjela podatke da psi u cijelom svijetu čine jednu desetinu populacije ljudi, a da su 75 % od toga lutalice, dakle jasna je stvar da sa takvim brojem lutalica raste i broj ugriza. Kada se radi o napadu psa koji ima vlasnika jasna je stvar da je krivnja na vlasniku: vlasnik opasnog psa mora znati postupati sa takvim psom te predviditi reakciju njegovog psa u određenim situacijama. Često ćemo čuti od vlasnika pasa, da je neko dijete ili čovjek došlo i bez pitanja pogladilo psa, no na vlasniku je da takvu situaciju spriječi. Sa opasnim psom ne možete u park, ne možete na lungo mare u Opatiju ili Žurkovo jer ukoliko se krećete među ljudima, ljudi normalno preduciraju da je pas dobar i da mu neće smetati ako ga netko pogladi. Općenito to nisu mjesta za šetati psa uopće jer upravo u takvim situacijama su napadi psa na čovjeka najčešći. A što mislim o tome da se pas među ljudima šeta bez uzice neću ni napisati! Druga je strana ove priče šetanje po parkovima. U više sam navrata pokušala objasniti ljudima da su parkovi predviđeni za djecu, a ne za pse. Nije uopće važno hoće li vaš pas nekog ugristi ili neće - važno je to da se neki ljudi, a većina djece boje psa, posebno ako je velik i ako slobodno trči po parku. Dakle, šetnja po parku sa dvoje male djece nije nimalo ugodna ako se svako toliko prema vama zatrči psina od 50 kg. To što će njegov vlasnik trčati za njim i vikati "neće vas, neće vas", više nije važno, jer i djeca i roditelji već su dobrano isprepadani...