Mislite li da bi vas liječnici trebali upozoriti o opasnostima procedura koje misle provesti na vašem tijelu? Je li uopće legalno zadiranje u goli opstanak bez izričitog upozorenja i privole?
Nitko ne voli da ga se ošteti, unakazi ili otruje. U normalnim okolnostima, to bi smatrali tiranijom. Napadom na vlastitu osobnost, koji se strogo kažnjava. Začudo, u medicini ta pravila ne vrijede. Znate li da mnoge dijagnostičke i kliničke procedure podrazumijevaju visoki rizik, na koji vas nitko posebno ne upozorava? Mislite li da bi za ozbiljne prijetnje otrovanja ili smrti trebali znati i sami procijeniti je li rizik isplativ?
Recimo, kompjuterizirana tomografija (CT) stvara barem 1 rak na 270 pregleda. Četiri takva pregleda ozrače vas više od prosječno akumuliranog zračenja nakon atomske bombe u Hiroshimi. Šest posto pacijenata umire zbog operacije ulceroznog kolitisa. Čak i rutinska bronhoskopija ponekad završava smrću.
Koliko ste upoznati s interakcijama lijekova koje koristite? Znate li dovoljno o ozbiljnim nuspojavama ili smrtnim slučajevima koji su se već dogodili nakon korištenja tog istog lijeka? Rizici mogu biti veći ili manji, ali su itekako realni. Mislite li da bi vas liječnici trebali upozoriti o opasnostima procedura koje misle provesti na vašem tijelu? Je li uopće legalno zadiranje u goli opstanak bez izričitog upozorenja i privole? Pitanja su osjetljiva, a mišljenja različita. Čak i potpuno suprotna.
Naravno, svako informiranje podrazumijeva znanje. Jedno istraživanje je pokazalo da manje od pola liječnika-specijalista zna dovoljno o tome da bi CT pregled mogao uzrokovati rak kasnije u životu. Donekle shvaćam. Stalno okruženi opasnim uređajima i postupcima, gube osjećaj za realnost, odnosno realnu opasnost. Smrt i druge posljedice postaju svakodnevica, na koje se više ne reagira. Ne kažem da je u pitanju bešćutnost, već praksa, koja sigurno nije dobra. Ili možda je?
Dosta liječnika misli da bi puna istina suviše uznemirila pacijente, koji bi onda mogli odustati od zahvata ili liječenja (ili se, ne daj bože, prikloniti alternativnoj medicini). Možda bi informacije krivo razumjeli, a možda ih i ne žele čuti. Uz to, informiranje zahtijeva vrijeme, a neuki puk s beskrajnim pitanjima mogao bi postati žderač dragocjenog vremena.
Doduše, i pacijenti svojim postupcima pristaju na takav tretman. Možda bi nešto i pitali, ali se ne usuđuju, da ne naljute doktora. Na kraju, nastoje se uvjeriti da ključne sigurnosne informacije neće biti prešućene i da znaju sve što bi trebali znati o vlastitoj sigurnosti. Suviše olako shvaćanje. To inače zovemo linijom manjeg otpora. Čudno da smo to spremni primijeniti i za tako osjetljiva pitanja. Zar vlastita koža tako malo vrijedi?
