Ako se slučajno nađete u situaciji koja neizbježno vodi operativnom zahvatu na donjem dijelu kralježnice, dakle križima, neće vam biti lako. Prvo će vas vaša vlastita okolina izluditi pričama o tome što se sve dogodilo onima koji su kroz taj operativni zahvat prošli prije vas. Ako to preživite, nesuglasice u medicinskoj struci oko toga je li baš u vašem slučaju operacija potrebna, ili nije, sigurno nećete.Te su nesuglasice najčešće plod različitih iskustava u liječenju istih bolesti različitim tehnikama, a one se nerjetko prelamaju na samom pacijentu. Ima u cijeloj toj priči i dubljih slojeva, ali o njima nekom drugom zgodom.
Ono što je vrlo važno reći čovjeku koji se sprema na operativni zahvat, jest da s njim ne završava liječenje, već da ono tek počinje. Harnija diskusa, ili neka druga deformacija na donjem dijelu kralježnice nije uzrok problema, nego njegova posljedica. To će reći da će liječnik operater ukloniti bolnost, uklanjajući tkivo koje ju je uzrokovalo, ali on ne može ukloniti procese koji su doveli to tkivo u poziciju u kojoj pritišće živac. Nakon same operacije uobičajeno kreće rehabilitacija, koja se sastoji prije svega u premnogim zabranama (sjedenja, stajanja, ležanja...), zatim fizikalne terapije i medicinskih vježbi. Zvanično, za struku, cijelo liječenje završava najkasnije šest mjeseci nakon operacije i što se učinilo- učinilo se. Pa, ipak procesi u i oko operiranog područja ne znaju da je liječenje gotovo i voze svojim putem.
Iako je preporuka za vježbanjem i nakon rehabilitacije obavezna, rijetki se pacijent nje i pridržava. Osim toga, vježbe naučene odmah nakon operacije, nisu adekvatne i za mnoge mjesece nakon nje. Promjene u svakodnevici uglavnom se svode na zabranu saginjanja i teškog fizičkog rada, a sve to zajedno jedva da je malo više nego ništa, da bi svi ti propusti na kraju često doveli do recidiva, ili vam ga ponovne pojave istih bolova, iste zakočenosti, istog trnjenja. Pa onda ponovno pregledi, mnogi doktori, utvrđena nova hernija, ali malo iznad one stare i ponovno priprema za operativni zahvat. Već sama pomisao da moraju proći sve ono što jesu već jednom, navodi dobar dio pacijenata da odbiju operativni zahvat i da traže pomoć od nemila do nedraga. Od bioenergetičara, preko kristala i inih terapeuta, pa sve do privatnih, manje ili više razvikanih ili skupih ordinacija za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i/ili kiropraktiku. Tada je u većem dijelu slučajeva već prekasno da bi se nekom od danas dostupnih neoperativnih tehnika liječenja bilo što učinilo i nakon mnogo izgubljenog vremena i novca, većina tih pacijenata ipak završi na operativnom stolu.
Ako je prvu operaciju moguće izbjeći, tada to treba i pokušati. Ako to nije moguće, onda prava odiseja započinje praktički nekoliko dana poslije zahvata i ne završava, već traje doživotno. To će reći da prije svega treba detaljno rasčlaniti pokrete i pozicije koje vaše tijelo zadržava u svakodnevici i vidjeti što je od toga loše za ozlijeđeni dio kičme i što se treba izbjegavati. Drugi je dio spriječavanja ponovnog ozljeđivanja redovito vježbanje koje će učiniti tri stvari- povećati snagu i izdržljivost mišića, povećati fleksibilnost ozljeđenog dijela i njegove bliže okolice, te ako je moguće poboljšati brzinu reakcije mišića na fizički stresne situacije. To, istini za volju, nije ni malo lako postići, ali vas uvjeravam da je to i jedini put prema normalnom, ili barem normalnijem životu koji se neće sastojati od samih zabrana. Jedino tako može se ukloniti uzrok koji je doveo do ozljede ili barem smanjiti njegov utjecaj.
