Traganje za defektima u trudnoći (pogotovo je na zlom glasu Downov sindrom) znači barem 3 (a nekada i više od 10) pregleda ultrazvukom. Istraživanja nedvojbeno potvrđuju štetne posljedice takvog postupanja. Prema jednoj analizi, dioba stanica tako se smanjuje za 22%, a programirana stanična smrt među stanicama tankog crijeva udvostručava se. Pregled fetusa ultrazvukom gotovo da podsjeća na eksperiment. Postupak je prihvaćen bez šire provjere. KAO I KOD MNOGIH DRUGIH POSTUPAKA, UVJERAVAJU NAS DA JE SVE APSOLUTNO SIGURNO. (Zaboga, tko bi u to sumnjao?) Bilo bi lijepo da je tako. Zaista, ako ultrazvuk uzrokuje staničnu smrt u bilo kojem obliku, TADA SU POGOTOVO RIZIČNI PREGLEDI OKO 16. ILI 18. TJEDNA TRUDNOĆE. Moguća oštećenja neurona teško se više ispravljaju. Ali, to nisu oštećenja u užem smislu, već zaostatak u razvoju. ZAOSTATAK U INTELEKTUALNOM RAZVOJU. Druge nus-pojave upotrebe ultrazvuka su: prerani porod, spontani pobačaj, povećana smrtnost u trudnoći i zakašnjeli govorni razvoj djeteta. Invazivni postupci, koji slijede nakon otkrivanja „nečega“, obično samo pogoršavaju krajnji ishod. Jedna njemačka studija utvrdila je da su carski rez i prerani porod pet puta češći kod djece, koja su prošla redovite ultrazvučne preglede. Posebno je interesantno da ultrazvuk stvara statistički ZNATNO VIŠE LJEVAKA KOD DJEČAKA. A to je posljedica moždanih promjena zbog ultrazvučne kontrole trudnoće. U jednoj analizi doslovno piše: „Ako ne bi bespotrebnim i štetnim pregledima remetili trudnoću i porod, u 95% slučajeva sve bi se odvijalo posve prirodno. SAMO 5% MOGUĆNOSTI JE DA NEŠTO POĐE NAOPAKO.“ A onda još i tragične greške... Nemalo trudnica se odlučilo za pobačaj, kada je ultrazvuk ukazao na ozbiljne malformacije. I KADA SE TEK NAKNADNO UTVRDILO DA JE PLOD BIO ZDRAV. Pri prognozi krajnje rizične trudnoće događa se ČAK 10% GREŠAKA. Prema istraživanju Lynn McTaggart, greške u dijagnosticiranju ultrazvukom dosižu i 25%. Čak i američka Uprava za hranu i lijekove upozorava na štetnu praksu pretjerivanja s ultrazvukom. A što vrijedi, kada je kontrola odavno izgubljena. Zapravo, sve prelazi u čisti biznis. Danas možete dobiti video ili 3D ultrazvučnu sliku nerođenog djeteta. Za pokazivanje susjedima. I KAKO BI OSTALA LIJEPA USPOMENA NA BORAVAK U MATERNICI. Svakako, dokument vrijedan pažnje. Na klinici Mayo proučavali su stupanj nasilja, koje ultrazvučni pregledi nanose djetetu. Dobro ste pročitali, riječ je o pravom nasilju. Uobičajni ultrazvuk stvara sekundarne titraje u maternici, koje DIJETE ČUJE. Zvuk možemo usporediti s bukom podzemne željeznice. Pri ulasku vlaka u stanicu. Ili s najvišom notom na klaviru. Okruglo, oko 100 decibela. Da li je onda čudno da skoro sve trudnice nakon ultrazvučne seanse OSJEĆAJU POJAČANO GIBANJE DJETETA U TRBUHU? To micanje nije nikakav izraz radosti, a još manje „veseli ples“, kako neki sugeriraju. U PITANJU JE PANIČNI POKUŠAJ, S KOJIM SE DIJETE POKUŠAVA ZAŠTITITI. ILI POBJEĆI OD NEPRIJATNOSTI. Pokušava, a ponekad i realizira. Bijeg iz, do tada, sigurnog utočišta maternice-samoubojstvo ili krik očaja? Izgleda da neki (još uvijek rijetki) liječnici ipak polako shvaćaju suštinu problema. Čuju se glasovi da bi prije svakog pregleda trebalo ispuniti neke uvjete. Recimo, jasnu medicinsku podlogu za upotrebu ultrazvuka. Ili potpisano liječničko mišljenje da ne postoji manje rizična metoda, s kojom bi se prikupile željene informacije. Uz to, vjerojatno vas zanima i koliki će biti intenzitet izloženosti ultrazvuku. I koliko dugo će trajati. U svakom slučaju, mnoštvo važnih pitanja.