Na posljednjem stručnom kongresu kojem sam prisustvovao izbila je prilično žestoka rasprava o tome pomaže li specifično vježbanje u povećanju koštane mase u oboljelih od osteoporoze ili ne. Jedno je istraživanje nepobitno pokazalo da vježbe nemaju nikakav utjecaj, dok je drugo isto tako nepobitno pokazalo sasvim suprotno. I sad, moji pacijenti imaju puno pravo na cijelu i poštenu informaciju o tome i svemu ostalome. A što da im kažem, kada se niti mi u struci ne možemo do kraja dogovoriti? I ovo je jedno od polja u medicini gdje ona sama prestaje biti matematika i postaje stvar osobnog iskustva samog liječnika ili terapeuta. U tom smislu sve što slijedi spoj je medicinskih činjenica, ustaljenih medicinskih vjerovanje, te mojih profesionalnih iskustava i podložno je svakoj stručnoj kritici, jer mišljenja se razlikuju. U medicini posebice. Ako ostavimo po strani lijekove koji se danas prepisuju oboljelima od osteoporoze, ostaje samo jedno područje u kojemu sam pacijent može učiniti nešto više od pukog čekanja na djelovanje lijeka, a to je vježbanje. U teoriji, svaka fizička aktivnost utječe na količinu kalcija u kostima. Naime, mišići se hvataju za kosti, te prilikom kretanja stvaraju sile vučenja i potisaka kojima opterećuju kosti, te na taj način stimuliraju ulaganje kalcija u njih. Iako stvar nije tako jednostavna i samo ulaganje kalcija ovisi o cijelom nizu stvari, pa tako i o njegovoj dostupnosti iz hrane i hormonalnom statusu, gustoća kostiju ovisi i o tome koliko ih opterećujemo fizičkom aktivnošću i vježbama. No, ne djeluju sve vježbe na isti način. Naime, vježbe izdržljivosti kao što je vožnja bicikla, dugo hodanje, ili čak trčanje dokazano ne potiču ulaganje kalcija u kosti. Samo vježbe snage i to u sporom ritmu, dokazano stvaraju mjerljivu razliku u koštanoj gustoći. U tom su smislu izvođene brojne studije i mjerenja, te danas imamo mnogo sustava vježbanja koji se primjenjuju kod bolesnika sa osteoporozom, a koji su svi temeljeni na vježbama snage. Ti se programi, naravno, razlikuju u odnosu na sam stupanj manjka koštane mase, godine starosti, kao i na kondiciju samih pacijenata. Cijelu fizičku aktivnost kod osteoporoze valja uskladiti sa osnovnim zahtjevom u liječenju ove bolesti, a to je izbjeći moguće lomove kostiju, bilo zbog padova, bilo zbog preopterećenja. Stoga je postupnost kod vježbi snage u ovom slučaju vrlo važna. Isto tako treba naglasiti da vježbanje u ovom slučaju ima i drugu važnu ulogu, a to je poboljšanje mobilnosti i kvalitete života. Kako strah postaje jedan od velikih problema, posebice strah od ozljeda, važno je da pacijent upozna sve svoje fizičke mogućnosti, te da ih koristi. S druge strane, činjenica je da sa većom temeljnom fizičkom snagom, te sa boljom općom kondicijom, čak i bolesnici sa osteoporozom mogu smanjiti mogućnost ozljeđivanja. Danas se u struci posebice naglašava sprječavanje osteoporoze kroz cijeli život, a naročito u mlađoj dobi. Dvije su osnovne temeljnice za tu prevenciju, a to je pravilna prehrana bogata kalcijem, te siromašna mastima, kao i redovito vježbanje. To isto vježbanje u mlađim godinama neusporedivo bolje potiče ulaganje kalcija u kosti i s tim ostvaruje «rezervu» koštane mase za pozne godine, posebice kod žena u menopauzi. Pitanje da li vježbe mogu obrnuti proces kod osteoporoze, još uvijek čeka svoj konačni odgovor. No da ga te iste vježbe mogu usporiti ili čak zaustaviti skoro sasvim je sigurno. Isto kao što je sigurno da mirovanje i «čuvanje» od bilo kakvih fizičkih aktivnosti neće pomoći. Aktivnost uz dužnu pažnju i oprez ovdje idu ruku pod ruku.