-Joj, kako je vani vruće! -Oh, kako je kod vas hladno... -Ajme, vrućine vani! -Aaaa, kako je ovdje ugodno. A kako vam je lijepa vaša klima... -Šta nije? Svaki dan je brišem. Čak sam joj i ime dala. Zovem je Bobi... Klime... Postale su novi miljenici. Kupuju ih kao nekada zlatne ribice. Već su sada niknule gotovo iz svih rupa u zgradama. Velika, lijepo dizajnirana usta u sobe svojih gospodara ispuhuju ugodan osvježavajući dah, a kroz neuglednu guzicu obješenu izvana istovremeno ispuštaju topli smrdljivi ispuh. Zagrijane ceste i okolne ulice udišu taj vonj i šire ga po okolini. Po čitavoj planeti. Kada se čovjek nađe u takvom okruženju, jedino što može napraviti je, kupiti i sebi jednu klimu. Zatvoriti se u sobičak, zazidati prozore i vrata te ponosno sniziti temperaturu. Uživati u nekoliko kvadrata raja usred goleme pustoši ljetnih vrućina. To što "Bobi" zagrijave sve ostale, to što sere po parku gdje se igraju djeca, to ponosnog vlasnika ne zanima. Vlasniku je ugodno i to je jedino važno. Klima kod čovjeka obožava ovakav način razmišljanja. Posljednjih godina razmnožile su se više od štakora. Počele su sa zabijanjem glava u urede, ali su brzo evoluirale i proširile se na sva područja ljudske djelatnosti. Uživaju u brizi koji im ljudi posvećuju. Popele su se na zidove odakle se smiju svojim velikim ustima. I pušu koliko mogu. Sve im se to, na kraju, vraća. Prije 10-tak godina imali smo sličnu invaziju. Satelitske antene. Svaki balkon je imao jednu varijantu te male bijele gljivice. Proklijale su gotovo preko noći i sve se, poput suncokreta, usmjerile prema jednoj točki. Sada ih možemo viđati kako lagano rđaju po krovovima. Njihovo vrijeme prolazi. Zamijenjuju ih nove, naprednije varijante. Crvljiva gljiva kodnog naziva "Kabelska televizija". Živi u zidnim porama i zavlači se u gotovo svaki dom. Osim što uništava žbuku, ona istrebljuje i svoju prethodnicu-satelitsku antenu. One se suše, i samo je pitanje kada će, mrtve, početi padati po glavama građana. Ali ne strahujte od njih. Ima jedna bliskija opasnost. Od jedne gotovo zaboravljene vrste. One su gotovo prototipi, sada već izumrijela vrsta. Međutim, imale su dosta jako korijenje pa ih se još uvijek može naći posvuda. Zvali su ih: "Riblje kosti." Pojavile su se u vrijeme kada je ljudska potreba za antenama bila vrlo jaka. Zato su se tako dobro i ukorijenile. Montirali su ih gdje god su stigli, a danas više niti ne znaju da postoje. Sada su problem. Prije nekoliko godina u nas su počeli problemi sa odvaljivanjem fasada na građane. Kamenje je padalo po raznim dijelovima grada. Danas nam se to može početi događati sa Ribljim kostima. Ukoliko podignete glavu i zagledate se pod krovove zgrada, ugledati ćete gomile starog željeza koje su nekad, sjajne, ljudi radosno instalirali da bi mogli gledati talijanske programe. Nekad su to bili prijamnici. Danas su opasne šipke. Svakoga časa mogu pasti na neke građana i tako ubiti svoje nekadašnje hranitelje. Obično se to tako događa. Oni koji su nekada bili u milosti okreću se protiv svojih dobrotvora. Najpoznatiji primjer je onaj Cezarov: "Zar i ti, sine Brute?" Tako će možda, ovih dana, nakon jedne od ljetnih nevera, možda netko uzdahnuti: "Zar i ti, Kiblja kosti?". A za koju godinu: "Zar i ti, brate Satelitska anteno?". Ili, još kasnije, ali ipak uskoro, kada mu na glavu padne velika kockasta metalna guzica: "Zar i ti, draga Bobi?". Taj kobnoi dana osvete najdražih možemo samo čekati. Razvoj tehnologije ide nazadrživo i naši se ljubimci vrlo brzo zamijenjuju novima. A stare više nitko ne gleda. Ostaju trunuti po našim krovovima, zidovima i balkonima. Ali prijete. Iskorišteni su, ali neće nestati bez borbe. Zadnje snage će upotrijebiti da pokažu što mogu i što znaju. Vojske starih frižidera, automobila, kućaniskih aparata samo čekaju prigodu za osvetu. A onda nam ni naše zatvaranje u ohlađene klimatske kućice više neće pomoći. I miljenice Klime će promijeniti strane i ono što im je bilo gore, doći će dolje, a ono odzdola gore. Usta će zamijeniti guzicama i, ispuhujući topli smrad, smijati se svojim starim, nemarnim gospodarima. A mi ćemo i dalje disati... nemoćni.